Globalizacija intime

Globalizacija intime

Izvorna adaptacija romana Solaris Stanislawa Lema, u režiji Andreja Tarkovskog, u analima znanstvene fantastike pamti se kao sovjetski odgovor na Kubrickovu Odiseju u svemiru: iz moje, nešto kasnije vizure, film izgleda, dapače, kao središnja točka između dvaju Kubrickovih filmova — spomenute 2001. i Shininga. Postavljen u duboki svemir, u orbitu oko planeta opisana kao »živući ocean«, oblik života koji funkcionira kao globalan um i ne posjeduje individualnost, Solaris se bavio nedokučivim utjecajem koji ta nepojmljiva planetarna inteligencija ima na pojedinačne protagoniste. Tarkovski je u isti mah bio vrlo poetičan u svojem pristupu i neumoljivo cerebralan u eksponiranju Lemove filozofije — kako je to već i moralo biti u najvećega mistika u povijesti ruskog filma.

Jedan se prigovor iskristalizirao u proteklih trideset godina: naime, ako je planet Solaris za dramu potreban tek utoliko što će potisnute traume i snatrenja protagonista (koji se čak i u sovjetskoj verziji zvao Chris Kelvin) izvesti na javu, dajući im krv i meso, je li uopće nužno da film na motivskoj razini bude znanstvenofantastičan? Tarkovski je imao još dovoljno razina u filmu za žanrovsko opravdanje, ipak — između ostalog, upravo zato što je gotovo u potpunosti izbjegao tehnologiju i vizualne efekte.

Neobično je da je Steven Soderbergh, koji među današnjim američkim autorima proisteklim s nezavisne scene najviše cijeni (a možda i najbolje razumije) nasljeđe novoga vala šezdesetih, toliko usrdno htio snimiti ovaj film da je čak uspio nagovoriti Jamesa Camerona da mu preda redateljsku palicu.

Možda mu je tolika motivacija proizlazila iz poštovanja prema Alphavilleu i Fahrenheitu 451, ne znam. Ali znam da je u svojoj čvrstoj viziji za Solaris izbacio gotovo sve hardverske i filozofske elemente, proizvevši jedan od vrlo rijetkih art-SF filmova u proteklih nekoliko desetljeća, k tome posvećen isključivo misteriju ljubavi. Zanimljivo je slušati Soderbergha i Camerona (koji je ostao producent) na komentaru DVD-a — neovisnjak i tehnokrat nalaze prilično zanimljiv zajednički jezik i iznose stajališta koja uvelike mijenjaju uvriježene predodžbe o njima. Sama činjenica da su se odvažili na rizičan stil iznošenja teme koja odavno nije u modi zaslužuje pohvale — upravo se to i očekuje od ljudi koji su se do mirovine namirili Oscarima i dolarima. U redu. Ali kakav je rezultat?

Suspregnute emocije

Istini za volju, vrlo sumnjiv. Vizualno je izgubljen između oponašanja SF-ikonografije pedesetih i modernog idioma: očekivao sam da će barem Cameronova prisustnost dati dizajnu suvisliji štih. Soderbergh-snimatelj (pod pseudonimom) izvanredno uprizoruje setove i glumce, ali Soderbergh-montažer (također) zasićuje film retrospekcijskim prizorima, čime dokida golem dio gledateljeve fascinacije osobama koje Solaris izvlači iz svijesti protagonista i čini ih stvarnima. Ta konstruirana osoba u Kelvinovu je slučaju njegova mrtva žena; bilo bi zgodno da smo od početka znali do koje se mjere on osjeća krivim zbog njezina samoubojstva.

Mnogo toga moglo se ovdje sročiti bolje, ali možda je najpogubnije po Solaris to što nijedan prizor ne doseže arhetipsku snagu. Sve ostalo zapravo je vrijedno pozornosti — od nikad boljih Georgea Clooneyja i Natasche McElhone, do glazbe Cliffa Martineza. Lako je moguće i da film s uzastopnim gledanjima stekne kultni status zbog svojih suspregnutih emocija. Ipak, više mi se čini da je Soderbergh zagrizao previše toga, u prekratku vremenu: Solaris mu je bio sedmi cjelovečernji film u pet godina, i to se osjeća.

Vladimir C. Sever