Dojmljivo spajanje krhotina

Dojmljivo spajanje krhotina

Ogrestini likovi smisao pronalaze tek u interakciji s Drugim — životinjama ili ljudima (brizi za drugog odnosno brigom drugoga za njih same); a njihovim gubitkom poniru u još dublji očaj, gorčinu smjenjujući melankolijom a ovu opet egzistencijalnim tupilom

Najnoviji redateljski uradak Zrinka Ogreste — dobitnik Zlatne arene na ovogodišnjem filmskom festivalu u Puli za najbolji film, ujedno je najbolji film (četvrti po redu) samog redatelja. Modernistička dramaturgija vrlo očigledno inficirana svjetskim filmskim trendovima, posebice onom njihovom strujom kakvu je devedesetih ekspanirao Altman svojim Kratkim rezovima; i čija je mozaična strukturalnost omnibusa u našoj sredini vrlo različita i nekonvencionalna, predstavljena je kroz šest priča; radije pretopljenih jedna u drugu negoli oštro odijeljenima (rezanima). Takvim odabranim high-concept modelom pristupa, naglašava se interakcija svih likova — marginalnih u jednoj, glavnih u nekoj drugoj priči.

Dijeleći neke poveznice sa zanimljivim britanskim eksperimentalnim uratkom nekoliko glumaca koji debitiraju u ulogama redatelja u Pričama iz podzemne (u motivima poput onih vlaka/tračnica kao konstantnog simbola ljudskoga života; odnosno onim ranjene ptice), Tu poetiku dijeli i s jednim nešto drugačijim senzibilitetom — interaktivnim egzistencijama protagonista Harmsove nonsensne Veze (ispletene oko violinistova izgubljena kaputa i ljudi koji s njime naknadno dolaze u kontakt), kojih likovi nisu i ne mogu biti svjesni; od svojih karaktera stvarajući slučajeve — odabrane gotovo (no ipak samo naizgled) nasumično.

Izolirani pojedinci

Šutljivi i sami, Ogrestini su likovi izolirani pojedinci, u nemogućnosti uspostaviti kontakt — s jedne strane svakodnevni, pripadnici nižeg srednjeg staleža; s druge individualci (lagano retardirani mladić — narkomanka — penzioner — u alkohol ogrezao glumac — bivši vojnici), čijom se (depresivnom) psihologijom (kao izravnom posljedicom njihova socijalna stanja) bavi redatelj. Naime, profile svojih karaktera on skicira već u uvodnoj priči (smještenoj u ratni milje), da bi ih naknadno razradio; odnosno prelazeći na suvremenost, ukazuje na neminovnost povlačenja utjecaja iz prošlosti.

Time očitom postaje njegova senzibilnost za socio-ekonomske probleme sadašnjice, te vrlo decentno, bez eksplicitna naglašavanja provlači vlastiti stav reflektiranja problema države na život individue. Njegovi likovi, pak, smisao pronalaze tek u interakciji s Drugim — životinjama ili ljudima (brizi za drugog odnosno brigom drugoga za njih same); a njihovim gubitkom poniru u još dublji očaj, gorčinu smjenjujući melankolijom a ovu opet egzistencijalnim tupilom (po gubitku ptičice o kojoj je skrbio dobrodušni Kavi puca i pokazuje drugačije lice; rezignirana umjetnička duša — stari Josip nakon nestanka interesa kojeg je za njega kratkotrajno pokazala mlada djevojka, teret osame osjeća još žešće).

Vizualna punoća

Pritom Ogresta umješno kombinira provjerenu glumačku s onom mladom ekipom, svježina čijih lica i pristupa čitavu djelu pridaje auru autentične sugestivnosti. Insistiranje na nepoznatim licima stoga je pun pogodak; pogotovo kad se radi o izrazitim talentima poput onog Jasmina Telalovića, te fascinantne Marije Tadić (nositeljice uvjerljivo najdojmljivije, druge priče o mladoj narkomanki koja pokušava dobaviti novac za drogu; odnosno iznimne scene nasilnog hranjenja bebe izvedene snažnom naturalističko-dokumentarističkom opažajnošću, podcrtanom nemirnom kamerom iz ruke i dugim kadrovima) — zasigurno lučonošama jedne nove, drugačije kinematografije. Njihovom kompetentnošću i bravuroznošću scenarija, nastalog kao plod suradnje redatelja s enfant terribleom Josipom Mlakićem (Kad magle stanu), film posvemašnje uspijeva ostati lišen dojma kazališnosti dijaloga, odnosno izbjeći fatalni knjiški govor, tako redovito ambijentalno neprimjeren i bolan za osjetila.

Vizualna punoća fotografije Davorina Gecla sa smislom za detalje, ili zvukovna repetitivnost (zveckanje limenki složenih u oblik mobila, otkucaji sata...) kao indikator ustajalosti i nepromjenjive zadatosti trenutnoga stanja, sitni su no za cjelinu bitni putokaz komorne turobnosti ozračja ovih bazično toplih crtica s poantom — kako neminovnosti prolaska svega lijepog, jednako tako i onog ružnog. Stoga se otac i sin iz finalne priče (prvi u općem tupilu pred samoubojstvom, drugi radišni student koji se kreće ka svjetlu) — koja se zatamnjuje uz zvuke Lijepe naše i udaljava kroz pogled iz tunela, uistinu mogu shvatiti dvojako — kao svojevrsna raskrsnica na kojoj se svakako može birati između dva puta; a iako eksplicitna, filmsko-redateljska simbolika i nije posve pesimistična. Motiv tunela i otvara film, a usprkos njegovim počestim implikacijama tjeskobnog, mračnog, iščekivanja; on ujedno vodi — doduše kroz mrak, od jedne ka drugoj točki svjetla.

Ogresta je tako stvorio film koji može stati uz bok bilo kojem europskom, te koji itekako iskače iz sveukupnog domaćeg standarda.

Katarina Marić