Čudo

Da čudo ima nekih etimoloških veza s kazališnim prikazima, svjedoči naziv jednoga srednjovjekovnog žanra — mirakula, u kojemu se ono odnosi ponajviše na konverziju glavnoga junaka ili junakinje, obično uvjetovanu iznenadnim susretom sa smrću i spoznajom onostranosti. Kazalište 20. stoljeća spomenutome se žanru, a onda uopće i ideji čuda, vraćalo uglavnom, poput Marinkovića u Gloriji, u ironijskom duhu: čudo Gospinih suza našlo je svoje mjesto na licu smućene cirkusantice, razdrte oprečnim emocijama kćerinske lojalnosti, neuslišane ljubavi i obične, ljudske sućuti, a obećanje onostrana spasa završilo je u pijesku arene Marinkovićevih neveselih klaunova. Ima li onda za njega danas u kazalištu još uopće opravdana povoda i povoljnih okolnosti?

Događaj namijenjen svima

Dubravka Crnojević-Carić, redateljica Duge — predstave u kazalištu Žar ptica, nastale na temelju pripovijetke Dinka Šimunovića — mislila je da ima, a ovim joj se tekstom i ja želim pridružiti. Prije svega, Duga je čudo utoliko što je jedna od rijetkih predstava koje nešto remete u ustaljenim podjelama naših repertoara i pripadne im publike. Nastala za djecu, od onih je događaja za koje se mirno može reći da su namijenjeni svima od sedam do sedamdeset sedam godina. No, Duga je iznimna i u okvirima koordinata za koje se uobičajeno smatra da obrubljuju zakone poetike dječjega kazališta. U njoj se djeci ni o čemu ne propovijeda, dapače, propovijedanje je sama meta njezine diverzije. Od te predstave nitko neće imati ikakve pragmatičke ili moralne koristi — nitko tu neće naučiti da valja prati zube, mnogo jesti, revno učiti, znati praštati i tome slično. Nema čak ni završne utjehe — još se sjećate, zar ne, da nesretna Srna na kraju pogiba. Uopće, izostaje znani energični ton općega veselja, one usiljene vedrine kojom se katkad preko rampe nastoji cijepiti dječja uznemirenost, kako bi se roditelji zadovoljnije lišili možebitnih osjećaja krivnje. Nema prizemnih strategija retardacije (najčešće pjesmice bez ikakva potpornja u fabuli), kako bi se ionako tanka priča razvukla do pristojna trajanja, strategije koje kao da se pravdaju navodnom sporošću dječje recepcije. Nije ni čudo da se dobar broj tih takozvanih dječjih predstava od silna žamora cvrkutave dosade jedva mogu i pratiti!

Spolna konverzija

Dobro, dakle, pitate se, čega ima u Dugi, što je čini čudom, a i kakve s njome veze ima žanr mirakula, taj ogledni uzorak propovjedačkog, didaktičkog kazališta? Ponajprije, Duga je priča o željenom čudu konverzije, ali ne spiritualne konverzije kakva mučenika, nego spolne Srnine konverzije u dječaka. Takvo čudo ne navješćuje se djetetu katekističkom dogmom, nego sugerira imaginacijom usmenoga kazivanja. Štoviše, svećenik se u ovoj predstavi javlja u obličju sjene što se prijeteći nadvija, kao i ostali likovi umetnute osobne priče koju pred djevojkom ispovijeda bezruka vezilja Sava — okrutni otac i još okrutniji mladoženja.

Oprečno duhu u kojemu se još na satovima školske lektire tumači Šimunovićev biser (pogledajte samo na internetu kako mora izgledati uzorna zadaća kad on dođe na red), predstava ne sugerira kako Srnu na trk ispod duge gone toliko roditeljske zabrane, vlastita želja da postane dječak ili zaluđenost narodnim maštarijama, nego strašna Savina priča i potreba da se nadraste nešto što je iznad samih roditelja, nešto što i od njih stvara puke poslušne lutkice uhodana mehanizma kojemu sami ne mogu dokučiti ni vlasnike konaca ni razloge njihova potezanja.

Kada Srna prispije u vinograd gdje će čuti Savinu sudbinu i doznati za predaju o čudu što je možda čeka s one strane duge, mučaljivo će se i grčevito opletati o bijele trake kazališne kiše, zatim isplesti i na kraju meko uroniti u procijep platna na kojemu su se dotad ocrtavali obrisi Savine kobi, isti oni obrisi što se možda ocrtavaju s druge strane platna kada pred njim, u prvom dijelu predstave, na malenoj rund-bini ukočeno i groteskno paradiraju Srnini roditelji.

Izvrnuti žalac

Nije, dakle, riječ o tome da je redateljica pronašla, kako obično biva, puke kazališne adekvate fabularnim elementima — prostoru, likovima i zbivanju — nego da je i sama segnula onkraj duginih granica mehaničke kazališne ilustracije i meko uronila u bezdan mogućih interpretacija, tamo gdje se, poput Srne, može izgubiti tlo pod nogama, a može se i opet naći nešto što nadilazi uvriježene pojmove o tome o čemu govori Šimunovićeva priča i što je kazalištu s njome činiti. Srna ovdje ne postaje dječakom, ali i ne umire: onostranost koja je dočekuje nije onostranost do koje se dospijeva bogobojaznošću, nego šarenilo duginih boja umjetnosti same, obećane zemlje svih koji imaju hrabrosti iziskivati od ovdašnjice, ali i od sebe, ono nemoguće. Moralistička pouka stoga izvrće žalac u suprotnom smjeru, pa može sustići samo roditelje — oni su ti koji spoznaju da, poštujući isključivo društveni status, stvari i novac, i nisu nikad bili ljudi, nekmoli duhovni odgajatelji.

Ali tu se popis Duginih čuda ne završava. Osim konverzije i osebujne transcendencije, i ona ima svoje čudotvorne suze, koje klize niz obraze raspjevane, sućutne, vilenjačke prikaze potresne Edite Majić kao Save, pa i u nedjelju ujutro, pa i u jedanaest sati, pa i pred poluprazno-polupunom dvoranom, pa i bez premijerne vreve i kalkuliranih ozbiljnih, odraslih reperkusija po profesionalnu karijeru. Tom stupnju vjere u smisao vlastita (umjetničkog) poslanstva možda bi i mnogi kršćanski mučenik mogao pozavidjeti, o kolegama glumcima da i ne govorimo.