Čista jedinica!

Čista jedinica!

Nije li apsurdno da Ministarstvo prosvjete, koje u ove četiri godine nije učinilo nikakav vidljivi pomak u školstvu, ima 250 zaposlenih ljudi? Pa umjesto da iz toga velikobrojnoga tima iziđe konkretni projekt, ono muku muči s običnom križaljkom koja određuje početak i kraj školske godine. Posve negativna ocjena rada ministra Strugara samo, nažalost, potvrđuje apokaliptične vizije o našoj prosvjeti, jer je svaki ministar bio ocjenjivan gore od prethodnih

Brojnost udžbeničkih naslova koja pogoduje bujanju nakladničkih lobija jedna je od najvećih zamjerki ministru prosvjete Vladimiru Strugaru. A lista propusta za njegova mandata, koju su ispisali nastavnici i novinari, vrlo je duga. Neuspjela reforma školstva (odnosno ambiciozni prijedlog devetogodišnjega obveznog školovanja), zastarjelost pedagoških standarda (koji nije osmišljavan već trinaest godina), neriješeno pitanje materijalnoga položaja zaposlenih, neostvaren projekt državne mature, itd., itd. Javnost složno ponavlja kako je ministar Strugar nagomilao, poput svakoga velikog reformatora, velike ideje, ali su koraci ostali maleni. Ne optužuju ga za korupciju, nego za nesposobnost, a nesnalažljiv i neodlučan, okružio se odreda lošim suradnicima. Strugar je producirao velike izjave, a to su one usklične, pionirske rečenice, kao na nekadašnjim radnim akcijama: »Trebamo unijeti nove strategije koje će pokazati više učiteljske inicijative! Školu treba približiti roditeljima i učenicima! Poboljšati materijalni položaj zaposlenih!« Plaća učitelja i profesora početnika u nas iznosi 3220 kuna, odnosno 428 eura, dok je plaća učitelja početnika u Njemačkoj čak 2839 eura. Razredi su i dalje uglavnom opremljeni samo kredom i pločom. Sedamdeset i jedan posto škola još radi u dvije smjene, šest posto radi u tri smjene, a ostale u jednoj, samo zato što su u otočnim ili planinskim krajevima, gdje je manje stanovništva. Nastavni planovi i programi nisu evidentirani, iako je na prvom mjestu bila ministrova teza o osuvremenjivanju i rasterećivanju učenika. Naravno, nemoguće je svaliti cijelo društveno breme na Strugarova leđa, ali je njegova pogreška što se razbacivao htijenjima, ne preispitavši vlastite mogućnosti i mogućnosti svojih suradnika.

Strugarov problem nije samo praksa, nego i to što su mu i prijedlozi zakašnjeli. Stupili su izrazitije na scenu tek potkraj mandata, a da bi se ipak nešto pokrenulo, neki projekti dobili su klimave noge. Tako je, na primjer, od ove školske godine krenuo, inače dobro zamišljen, projekt ranoga učenja stranih jezika, još od prvoga razreda osnovne škole. Ali, bez kadrovske i prostorne pripreme, bez svijesti da bi svake godine za takav projekt, u situaciji slaba izdvajanja za prosvjetu, trebalo zaposliti još oko 250 novih nastavnika. Ukratko, ministar Strugar bacio je mnogo sjemenki na neplodno tlo. On bi zacijelo i realizirao svoje naume da ima, kako reče jedan sindikalist, doživotni mandat.

Posve negativna ocjena rada ministra Strugara samo, nažalost, potvrđuje apokaliptične vizije o našoj prosvjeti, jer je svaki ministar bio ocjenjivan gore od prethodnih. Da je prosvjeta u nas samo nužno zlo, dovoljno govori i podatak da se u ukupnom bruto društvenom proizvodu za prosvjetu izdvaja samo 3,23 posto, što je najniža stopa izdvajanja u Europi, čak niža i od one u Albaniji. Europski prosjek izdvajanja za prosvjetu je od 5,6 do 6 posto. I kako s tom najnižom stopom realizirati velike Strugarove projekte i ući brzinski u Europu? Strugarove vizije mogle bi se ostvariti kada bi postojala jaka politička volja da se sukcesivno povećava stopa izdvajanja za 0,5 posto godišnje, što bi iznosilo milijardu kuna više. Tada bi se mogle izgraditi nove škole, povećati plaće, moglo bi se učiniti još štošta. Ta ideja, koju je istaknuo prof. Vinko Filipović, predsjednik školskoga sindikata Preporod, najbolje potvrđuje onu: Koliko para, toliko muzike!

Ali zato se, kao i uvijek u nas, podižu velebne zgrade birokraciji. Nije li apsurdno da Ministarstvo prosvjete, koje u ove četiri godine nije učinilo nikakav vidljivi pomak u školstvu, ima 250 zaposlenih ljudi? Pa umjesto da iz toga velikobrojnoga tima iziđe konkretni projekt, ono muku muči s običnom križaljkom koja određuje početak i kraj školske godine. Nakon dugotrajna umovanja s vertikalama, horizontalama i dijagonalama, na križaljci Ministarstva prosvjete nedostajalo je za jednu školsku godinu nekoliko dana škole za maturante. Možda su Ministarstvu vizije jaka strana, ali matematika svakako nije. Ministar Strugar nastupio je u javnosti i s drugim trivijalnim temama, npr. s onom o trajanju zimskih praznika. Hoće li skijaši imati dulje praznike? — bilo je veliko prosvjetno pitanje prije dvije godine. A nije se, recimo, pokrenulo pitanje stanova za prosvjetne djelatnike. Ako su zgrade na Borovju izgrađene za znanstvene novake, zahvaljujući zalaganju Ministarstva znanosti i tehnologije, zašto Ministarstvo prosvjete nije radije pokazalo svijest o jednoj velikoj, makar i teško ostvarivoj potrebi?

Zaključno, mandat ministra Strugara nije u struci ni u javnosti dobio prolaznu ocjenu. Potvrđuje to gotovo svaki njegov najavljeni i neostvareni projekt.

Reforma školstva

Projekt reforme školstva pokrenut je 2000. godine, a najosporavaniji cilj bilo je uvođenje devetogodišnjeg obveznog školovanja (tri godine bile bi prvi stupanj, tri godine činile bi drugi stupanj, a tri sljedeće bile bi nešto kao niža srednja škola). Dokument je prvo odbijen, a u siječnju ove godine Sabor ga šalje na doradu.

Strugar tim prijedlogom hoće, makar samo teoretski, približiti našu školu europskom modelu, iako nije jasno što znači europski model. U Danskoj, Francuskoj, Španjolskoj, obvezno školovanje traje duže, ali u Austriji, na primjer, traje kao u nas. Sudara li se zahtjev za produljenjem osnovnoga školovanja s Bolonjskom deklaracijom koja nastoji smanjiti obvezni studij sa četiri na tri godine, dakle, koja nastoji uvesti trend smanjena trajanja školovanja? A ako baš i želimo slijediti neke zemlje, imamo li za to osnovne kadrovske i prostorne uvjete? Devetogodišnje školovanje pretpostavlja više razreda (a i sada većina škola radi u dvije smjene), dakle barem još stotinu novih škola. Ako se u samom Zagrebu nije unatrag nekoliko godina izgradila ni jedna nova škola, kako bi njih stotinu moglo niknuti diljem zemlje?

Drugi osporavani cilj reforme jest opisno ocjenjivanje u prva tri razreda osnovne škole i opisno ocjenjivanje od trećega do šestoga razreda, izuzev hrvatskoga jezika i matematike. Temeljno je pitanje: Zašto? Opisno ocjenjivanje imali smo prije dvadesetak godina, što se očito nije pokazalo pravim rješenjem. I zašto opisna ocjena motivira više na rad? Dapače, ona je apstraktnija i učenik je na nju manje osjetljiv nego na konkretnu brojku. Treća napadana svrha reforme jest prijedlog da učitelji razredne nastave predaju u prvih šest razreda, što su neki proglasili kao želju lobija na Učiteljskoj akademiji. Toj su se ideji stoga suprotstavili mnogi studenti i profesori s ostalih fakulteta, koji svoju struku mogu i imaju pravo predavati od petoga razreda osnovne škole. Na primjer, program iz zemljopisa za peti razred vrlo je složen — uči se klima, reljef, ukratko, uči se sva osnovna geografska teorija koja je potrebna za stjecanje kasnijih znanja. Je li za to kompetentniji profesor zemljopisa ili učitelj?

Problem s udžbenicima

Nije samo dramatično to što je odobren 991 udžbenik za osnovne i srednje škole, nego i to što je drastično povećana cijena udžbenika. Koliko smo god napadali Ljilju Vokić, ta je ministrica prosvjete, kako se sada vidi, osjećala socijalne probleme. Za njezina mandata udžbenik je koštao od osam do deset kuna, a sada mu je cijena od četrdeset do pedeset kuna! Je li ova vlast socijalno osjetljiva? Nije. Ljilja Vokić ipak se pobrinula za besplatne udžbenike, za njihovu nisku cijenu, a za njezina mandata na udžbenicima su nakladnici i autori godišnje zarađivali oko pet milijuna kuna, dok sada zarađuju tristo milijuna kuna. Dakle, jedna konzervativna žena, kako su joj podrugljivo tepali, imala je hrabrosti oduprijeti se nakladničkim klanovima. Dapače, bila je itekako emancipirana. Nema podataka o pojedinim autorskim honorarima, ali oni bi zacijelo proboli uši našim piscima koji se jedva oslanjaju na udruge slobodnih umjetnika. Jedan prosječan udžbenik vrijedi mnogo više nego najbolji hrvatski roman.

U zemlji u kojoj je prosječna plaća oko 3800 kuna, u kojoj je toliko nezaposlenosti, udžbenički biznis prisiljava roditelja da za jedan paket knjiga izdvoji i oko dvije tisuće kuna.

Zbog toga što se učenici koriste različitim udžbenicima, udžbenici se ne mogu nasljeđivati kao prije. A ukoliko obitelj odseli u drugu četvrt, roditelji moraju kupiti nove knjige, jer se u drugoj školi, u drugom razredu, rabe drugi udžbenici. Dakle, nakladnički biznis uvijek daje samo jednu mogućnost — kupnju, odnosno, zaradu.

Velika nakladnička konkurencija iziskuje brzinu, pa i površnost, što znači da stvara i loš udžbenik, pa i loše znanje. Zbog lošega učitelja ispašta oko pet tisuća učenika. Koliko se svjetova kvari lošim udžbenikom? Površnost udžbenika može ilustrirati u medijima istican primjer — jedan udžbenik daje osmogodišnjaku zadaću da razmišlja o smrti i vjerovanjima nakon smrti. Tema je zanimljiva filozofima, no nije li smrt ipak preteška tema za mladu, optimističnu svijest? To bi trebali ispitati psiholozi, no taj udžbenik očito nije prošao kroz psihologijski filtar.

Velik broj udžbenika dovodi do pada kvalitete, do samovoljna pisanja, jer nije još jasno profiliran Zakon o udžbenicima ni Udžbenički standard. Udžbenički standard donosi opće floskule o didatiktici, metodici, prilagođenosti jezika učeniku i još štošta, ali on nije smanjio broj udžbenika. Dakle, nema ni čvrstih i jasnih standarda. A procjena udžbenika farsa je za sebe, jer su savjetnici u Zavodu za školstvo često i sami autori udžbenika. Umjesto delegatskog postupka (jedna komisija donosi udžbenički standard, druga daje stručnu procjenu, a ministar može odobriti udžbenik unatoč negativnoj ocjeni povjerenstva), trebalo bi konačno odrediti tko procjenjuje udžbenike i po kojim kriterijima. I, svakako, valja što prije smanjiti broj udžbenika, dopustiti maksimalno dva do tri, jer time bi se zadržala sloboda izbora, ali bi u toj slobodi postojala i orijentacija. A tu selekciju nameće praksa — oni koji se najviše rabe i koji su najbolji i nastavniku i učeniku zacijelo su i najbolji. Dakako da se u tom roju brzopleto sastavljenih udžbenika provlače mnoge pogreške ili neobični zahtjevi koje su novine već navodile kao bisere hrvatskoga školstva. Treba li učenik u trećem razredu osnovne škole znati točnu godinu kada je Marija Terezija ukinula lov na vještice? U jednom udžbeniku za osnovnu školu donedavno je pisalo kako su Turci na području jugoistočne Europe ratovali potkraj prošloga i početkom ovoga stoljeća, što bi značilo da Turci ratuju i sada. U jednom udžbeniku prirode i društva ponuđen je ovakav način prognoziranja vremena: Prije kiše lastavice lete visoko, a kokoši se valjaju u prašini. Eto, u doba satelitskih prognoza, jedan učenik usred velegrada tražit će kokoš ne bi li saznao treba li sutradan ponijeti kabanicu.

Nastavni planovi i programi

Ima odveć naprednjaka, a napretka malo — kazao bi Tin Ujević. Ništa se ni na ovom planu nije promijenilo, unatoč frazama o zastarjelosti i nužnosti osuvremenjivanja nastavnih planova i programa. Pokazani su mali zahvati, koji stvaraju tek dojam utjehe. U okviru programa rasterećenja učenika nastavnici su dobili kataloge u kojima je napisano što ne moraju predavati, pa je taj katalog samo zakrpa na starim programima. Programom rasterećenja učeniku se daju dvije opcije, ona koju podučava nastavnik i ona koju propisuje udžbenik, dakle, još ga se više opterećuje. Programu rasterećenja trebala je, kako je isticala struka, ali i javnost, prethoditi revizija nastavnih planova i programa, provedena na temelju jasna istraživanja što učenike uopće opterećuje. Opet se pokazalo da se u projekt ide napamet, bez pripreme, da se mehaničkim zahvatima tobože provode važne ideje. Umjesto Ministarstva prosvjete, prijedloge za reviziju nude sindikati, ukazujući time na nerad Ministarstva. Tako je školski sindikat Preporod u programu revizije nastavnih planova i programa predložio neka konkretna rješenja — veći broj sati odgojnih predmeta, uvođenje predmeta informatičke kulture, obvezno učenje jezika od prvoga razreda osnovne škole (s tim se Strugar tek nedavno uhvatio ukoštac), više sati izborne nastave, smanjenje broja općih predmeta u strukovnim školama itd.

Državna matura

I to bi trebalo poboljšati kvalitetu hrvatskoga školstva, kako je stalno ponavljao Strugar. Ali i sam plan izostaje, pa se ne zna ni koji će predmeti biti obuhvaćeni, ni kako će biti sastavljeno povjerenstvo, ni koja je točno svrha toga projekta. Doduše, ideja je vrlo dobra, ako se prisjetimo slučaja prijemnih ispita na Filozofskom fakultetu. Državna matura mogla bi biti nadomjestak za prijemne ispite i omogućiti mladima postupni prelazak iz jednoga svijeta u drugi. Način stjecanja znanja u osnovnim i srednjim školama često je u raskoraku s fakultetima. Državna matura, kao neka vrsta prijemnoga ispita općega znanja, mogla bi selektirati i upise na fakultete i rasteretiti učenike štrebanja ili ih lišiti šokova modernoga, globalističkog testiranja. Ali, opet, projekt državne mature ostao je samo stavka na praznome papiru.

Materijalni položaj zaposlenih

Štrajk u studenom prošle godine najbolje govori o materijalnom statusu zaposlenih, koji silom moraju prositi nekoliko stotina kuna više. A što je taj pomak u odnosu na Španjolsku, gdje je plaća učitelja početnika 2323 eura, na Italiju, gdje početnik u prosvjeti zarađuje 1653 eura ili na Austriju, u kojoj je prosvjetna plaća za početnika 1922 eura. Prema svim tim podacima, koje ima školski sindikat Preporod, vidljivo je da naš učitelj ili profesor odlazi u mirovinu s plaćom od 630 eura, dok austrijski odlazi na odmor s 4275 eura. Ovdje nije kriv Strugar, nego država, koja je prosvjetu zapostavila, ne vodeći računa o tome da se u osobi učitelja moraju spojiti i stručnjak, i predavač, i psiholog, i pedagog, a bogme i roditelj. Zaista je žalosno da je prosječna plaća prosvjetara manja od četiri tisuće kuna. Konkretno, iznosi 3792 kune za nastavnike u osnovnim i 3967 kuna za profesore u srednjim školama. Prosječna plaća u zdravstvu je 4617 kuna, a u javnoj upravi, obrani i policiji 4506 kuna. Kako ističe Vinko Filipović, podaci o plaćama još su drastičniji ako uzmemo u obzir da je u prosvjeti ipak velika većina visokoobrazovanih, dok u drugim, a bolje plaćenim djelatostima, od 30 do 40 posto djelatnika ima VSS.

Ostali projekti

Krenuo je, doduše opet bez priprema, ali je ipak krenuo, na samom kraju Strugarova mandata, projekt ranoga učenja jezika. Za nj je, kako kaže Strugar, u proračunu osigurano četiri milijuna kuna. U ovoj godini trebao bi ozbiljno početi projekt Za hrvatsku pismenost, koji će tijekom deset godina opismeniti, kako se najavljuje, devedeset tisuća građana. Strugar tvrdi da je za taj projekt odobreno 6,4 milijuna kuna, što će pokriti troškove opismenjavanja 3200 građana. Pedesetak milijuna kuna planirano je za informatizaciju škola, odnosno za kupnju 3400 računala. Dakle, Strugar je ipak na kraju svoga teškoga maratona, iako na izdisaju, ponešto ubrzao korake. Za razliku od nekih lukavijih stranaka i ministara, koji potkraj mandata započinju s velikim projektima (tako ministar Čačić u dubrovačkoj Pustijerni ulazi u projekt gradnje stanova za mlađe stanovništvo), ministar Strugar nije se pokazao kao dobar diplomat. On je, kada je stranka HSS-a dobila prosvjetu, a bez nekoga prosvjetnog programa, došao iz Ureda za prosvjetu Bjelovarsko-bilogorske županije na mjesto ministra i angažirao nesposobne savjetnike.

Strugar nije, kako svi ocjenjuju, učinio ništa novo. Nisu ga pratile nikakve hajke ni klevete, nije bio prozvan za lopovluk, ali je u javnosti ostavio dojam nesnalažljiva i neodlučna čovjeka, što pokazuju i njegovi intervjui. Oni su uvijek puni preopćenitih teza, a malo su imali konkretnih prijedloga i primjera. Strugar je još jedan primjer nesposobnosti ove vlasti da ostvari izrečena obećanja. Nisu otvorena radna mjesta, Ministarstvo kulture nije učinilo ništa za poboljšanje materijalnoga statusa autora, što je navodilo kao prvi cilj, a Ministarstvo prosvjete nije nimalo izmijenilo nastavne programe, nego ih je, u ime otvorenoga tržišta, zapetljalo gomilom udžbenika. Ipak, ima i dobrih stvari u eri ove vlasti. Ministarstvo znanosti i tehnologije, kako kažu studenti, mnogo je bolje nego za bivše vlasti, barem što se tiče znanstvenih projekata. Dakle, može se uvijek nešto učiniti, ako, dakako, ima tko.

Lada Žigo

Vinko Filipović, predsjednik sindikata Preporod

Uz najbolju volju teško se sjetiti nečega pozitivnog što je obilježilo mandat ministra Strugara. Ocjena o njegovoj neuspješnosti jednodušna je, bilo da je riječ o prosvjetarima ili da o tome govore građani. Da je to tako, potvrđuju gotovo sve relevantne ankete, u kojima zauzima vodeće mjesto po neuspješnosti.

Strugarov najveći propust jest što se okružio nedobronamjernim i nesposobnim suradnicma, kojima su osobne ambicije i interesi bili u prvom planu. Njegova reforma doživjela je debakl jer se fiksirao na model devetogodišnje obvezne škole, kojim bi se mijenjao sadašnji model osmogodišnje škole. Prijedlog reforme dobio je nepodijeljene kritike stručne javnosti, a negativno su je ocijenili svi zastupnici, osim njegovih stranačkih kolega. Unatoč svemu, Strugar i dalje uporno ustrajava na predloženom modelu. Osim reforme, Strugar je započeo još nekoliko neuspjelih projekata, koji su bili bili loši ili ih u svom mandatu neće stići realizirati. Projekt rasterećenja učenika provedan je polovično jer nisu učinjene istovjetne sadržajne intervencije u udžbenicima. Hiperinflacija udžbeničkih naslova rezultirala je devalvacijom stručne kvalitete udžbenika, onemogućila višegodišnju uporabu istoga udžbenika, a cijene su i dalje neprimjereno visoke. Uvođenje ranoga učenja stranih jezika u načelu je dobra ideja, ali je u funkciji pranja savjesti zato što se ništa nije učinilo. Projekt je nemoguće provesti zbog kadrovske deficitarnosti učitelja stranih jezika. Možda će se ove godine i moći donekle pokriti potrebe, ali dogodine i godinu nakon toga to zasigurno neće biti moguće. Uvođenje državne mature još je samo na razini dobre ideje, a daleko od konkretne realizacije.

Od onoga što se moralo napraviti, a nije, jest prije svega pedagoški standard, koji bi morao dati odgovor kakvu školu hoćemo. No, za donošenje takva dokumenta očito nije postojala sposobnost, ali ni politička volja. Nisu napravljene nikakve promjene u nastavnim programima, a sukladno tome ni nužne intervencije u udžbenicima.

Neodlučni Strugar bio je odlučan jedino u primjeni svih mogućih restrikcija kojima bi umanjio ionako nizak materijalni standard zaposlenih. Stariji učitelji i profesori morali su se u ime simbolična povećanja plaća odreći bonusa, smanjene su naknade mentorima koji uvode nastavnike u posao. Kao član Vlade sudjelovao je u odlukama kojim je u ožujku 2000. godine svim zaposlenicima smanjena osnovica za pet posto, a novim Zakonom o plaćama zaposlenicima s više od dvadeset godina staža smanjena je plaća i do 500 kuna. Jedino neznatno poboljšanje za nastavnike dogodilo se u studenom prošle godine, kada je plaća povećana tri do devet posto, čemu je prethodio štrajk u srednjim školama.

Školstvo se i dalje tretira kao nužno zlo pa je i zbor slabog ministra potvrda marginalizacije obrazovanja na ljestvici prioriteta.

Gordana Kovač Bluha, učiteljica razredne nastave OŠRapska, Zagreb

Učiteljica sam s 22 godine radnoga staža. Odabrala sam zanimanje o kojem sam sanjala kao dijete. Nažalost, san se pretvorio u noćnu moru koja traje već trinaestu godinu. Pitam se ima li negdje na vidiku kraja? Ja ga još ne nazirem. Iz godine u godinu antiprosvjetarska politika kao da je sve jača i organiziranija. A ja iz godine u godinu postajem sve malodušnija, apatičnija i sa sve manje entuzijazma dolazim na posao.

Sjećam se svoje, sada već daleke prošlosti, kada sam već u lipnju imala sve udžbenike potrebne za sljedeću školsku godinu. Zadužila sam ih zajedno s priručnicima u školskoj knjižnici i preko ljeta se spremala za početak nove školske godine. U kolovozu su bili organizirani aktivi za učitelje, na razini tadašnjih općina, na kojima smo dobili upute za rad, razmijenili iskustva, rješavali probleme, usavršavali se.

A danas? Danas smo prepušteni sami sebi, na svakom profesionalnom planu. Država nas tretira kao nužno zlo koje ih ionako previše košta, pa se trudi da naš posao društveno potpuno obezvrijedi. Učenici i roditelji u nama vide društveno degradirane osobe. A gospodin Strugar iz svoje ministarske fotelje sve to u miru gleda. I dopušta. Možda čak i potiče. Kao da je zaboravio da je i on bio prosvjetar. Dopustio je da se učitelji pretvore u akvizitere i distributere koji obavljaju posao nakladnika. Vjerojatno smatrajući, a svakako podupirući često mišljenje, kako imamo predugačke praznike i malo posla.

Name, u posljednjih nekoliko godina morali smo odabrati udžbenike već u lipnju, iako većinu nismo imali prilike ni vidjeti, jer još nisu bili dostupni ni kao radni materijal. Moralo je biti tako kako bi roditelji mogli udžbenike naručiti za nastupajuću školsku godinu. U tom ludilu udžbenici su se birali po raznim kriterijima. Jedan od njih je ime autora. Zbog tog načela izbora prije tri godine odabrala sam jednu od, uvjerena sam, najlošijih od sedam ponuđenih početnica. Smatrala sam da, ako je autor nitko drugi do sama prosvjetna savjetnica, udžbenik ne može biti loš. Ispostavilo se da je ta revolucionarna početnica pokušala srušiti sve grafomotoričke principe, istodobno obrađujući tiskana i pisana slova. Još je na popisu odobrenih udžbenika! Usprkos prigovorima s više strana.

Osim što smo udžbenike trebali odabrati, u rujnu smo ih trebali preuzeti i podijeliti roditeljima. I to uvijek samo dio udžbenika, jer dio nije bio tiskan do početka školske godine, ili je pak zapelo u distribuciji. Bilo kako bilo, i ove godine radila sam punih mjesec dana bez svih potrebnih udžbenika. Da i ne spominjem da udžbenike sebi učitelji moraju kupiti sami! Naravno da se i priručnici kupuju u vlastitoj režiji.

Pretpostavljam da je svima već jasno kako je pisanje udžbenika postao unosan biznis za sve u lancu. Osim učiteljima. Koji od svega, dakako, nemaju nikakve koristi.

Pitam se zbog čega Ministarstvo podupire najezdu udžbenika? Zašto ne ograniči količinu udžbenika po predmetu, odredi koji smiju u prodaju? Zašto dopušta tiskanje radnih udžbenika koji služe za jednokratnu uporabu? Zašto u ovako socijalno ugroženom društvu ne omogući posudbu udžbenika u školskoj knjižnici, koji bi se zadužili početkom, a vratili krajem školske godine, pa bi ih generacije besplatno mogle korisitit? Vjerojatno bi to bilo socijalno preosjetljivo.

Ministra Strugara evidentno ne zabrinjava ni to što škole godinama funkcioniraju bez pedagoškoga standarda, ali se već nekoliko puta prijetilo iz Ministarstva prosvjete kako će se ocjenjivati rad učitelja. Nije se, istina, znalo tko bi to ocjenjivao i po kojim kriterijima. Prosvjetna inspekcija svakako nije bila predviđena, a ni zainteresirana za taj posao. Naime, u posljednjih trinaest godina ne pamtim ni jednu prosvjetnu inspekcju koja je ušla u razred i pokazala zanimanje za moj neposredni odgojno-obrazovni rad, za koji primarno primam plaću. Nikoga nije zanimalo kako se odvija rad s tri prilagođena i još toliko individualiziranih programa u odjelu. Nikoga nisu zanimale ispravljene učeničke bilježnice. No, strogo se nadzirala administrativna strana moga rada.

Iz istoga Ministarstva na sva zvona stavlja se i pad broja učenika u razredima, aludirajući tako kako je učiteljima iz godine u godinu sve lakše raditi. Godišnji odmori su nam, kao što je poznato, bezobrazno dugi, a mi uporno tražimo veće plaće.

Ove godine propala je još jedna reforma školstva. Zagovarači su nas pokušali uvjeriti kako je važno, zbog Europe, da prijeđemo na devetogodišnje školovanje. Kao da ga već nemamo. Pa godina predškolskoga obrazovanja obvezna je. Pojašnjavali su kako učenici koji iz Hrvatske prelaze u neke druge europske zemlje imaju golemih problema. To što učenici imaju ogromnih problema u Hrvatskoj, sve zbog prekomjerne fluktuacije udžbenika, nitko nije smatrao problemom. Naime, zbog mogućnosti izbora udžbenika, kojih, po mojem osobnom mišljenju, trenutno na tržištu ima puno previše, više se nitko ne snalazi, a roditelji su nerijetko prisiljeni da zbog preseljenja u drugi dio grada, u istoj godini, za isti razred dva puta kupuju različite udžbenike.

Ponovno iz istoga Ministarstva, raspravljalo se i zagovaralo opisno ocjenjivanje koje je već nekoliko puta propalo. Osobno nemam ništa protiv primjene dosadašnjega načina ocjenjivanja, ali smatram da bi se trebao znati cilj i sagledati posljedice te promjene. Mislim da bi bilo dobro kada bi učitelji, kao i do sada, obrađivali, uvježbavali i provjeravali gradivo, ali konačna provjera, ona koja donosi ocjenu (ili bodove za dalje školovanje), trebala bi biti iz jednoga centra. Neka se odrede, npr., prosinac i lipanj kao mjeseci kada će se u isto vrijeme, u čitavoj Hrvatskoj, provjeravati isti predmeti. Ocjenjivali bi neutralni članovi Ministarstva ili Zavoda za školstvo. Cilj bi bio objektivna provjera znanja učenika, smanjen pritisak na učitelje, ukidanje korupcije, za koju nas sve češće optužuju, a odgovornost za odgoj i obrazovanje spustila bi se i u obitelj.

Na kraju se pitam zašto prosvjetni ministri zaborave da su i oni nekada bili prosvjetari? Zar su prosvjetarski problemi tako nevidljivi iz ministarske fotelje? Zašto se za prosvjetarska prava bore prije ili tek kada napuste ministarsku fotelju? Zašto za vrijeme svoga mandata sve čine kako bi obezvrijedili učiteljski poziv, a svojim ponašanjem utječu na degradaciju ionako već degradiranih učitelja? Pitam se hoće li se na ministarski tron ikada popeti osoba kojoj će osnovni cilj biti poboljšanje društvenoga i materijalnog položaja učitelja, te vraćanje statusa koji im zbog težine i odgovornosti posla koji obavljaju i pripada.

Maja Matković, novinarka Večernjeg lista

O ministru koji je izdržao cijeli mandat na prvi bi se pogled moglo reći da je kakav zaslužnik ili netko tko će biti upamćen u povijesti hrvatskoga školstva po brojnim poboljšanjima, dobrim rješenjima.

No, zahvaljujući koalicijskim križaljkama HSS-a i SDP-a, pri čemu ni jedna ni druga stranka nije pokazala previše sluha za probleme školstva, u Hrvatskoj je u svojoj ministarskoj fotelji Strugar ostao netaknut. Ništa o čemu se u protekle četiri godine javno govorilo i kritiziralo nije dotaknulo njegovu savršenu mirnoću niti je zbog nesposobnosti da riješi i banalan problem školskoga kalendara mogao biti smijenjen. U javnosti često spominjan problem udžbeničkoga standarda, koji je uz ostalo trebao riješiti i sukob interesa, tj. da isti ljudi ne budu i autori i ocjenjivači udžbenika, također nije riješen. Sabor je propustio i Zakon o udžbenicima i Standarde, a Strugar je ostajao na svomu mjestu. Deklarativno je riješio i problem rasterećenja učenika, pa tako djeca već u trećemu razredu uče subjekt i predikat te moraju učiti napamet definicije iz prirode koje bi s obzirom na dob više priličile učenicima sedmoga razreda. Reformu školstva zbog kojeg su ga kritizirali i akademici ostavio je, dakako, nasljedniku. Nije bio kadar riješiti ni problem male Ele, niti je išta čega se dotakao riješio tako da budu zadovoljni roditelji i učenici.

U sigurnu haesesovskom zagrljaju nije ni pomišljao dati ostavku. Sjetimo li se da su zbog mnogo manjih propusta u doba HDZ-a ministri prosvjete bili smjenjivani ili su dali ostavke, slučaj ministra Strugara bolna je spoznaja da će ova zemlja još dugo koalicijske interese izdizati iznad opće dobrobiti. A s vrlo malim ulaganjima u školstvo i znanost Hrvatska uskoro neće imati što ponuditi ni samoj sebi, a što li će onda dati Europi?

Nakon Strugara najgori bi bio neki novi Strugar, a baš to čega se najviše pribojavamo moglo bi nam se dogoditi. Recept je provjeren: poslušan, a nesposoban i — prođe još jedan mandat.

Irena Kustura, novinarka Večernjeg lista

Nažalost, u svom mandatu ministar prosvjete Vladimir Strugar učinio je malo dobroga, a mnogo toga, recimo, lošeg. Mnoge projekte koje je otpočeo nije doveo do kraja, nije ih izveo kako je trebalo, imao je krive predodžbe, procjene, ali i loše suradnike. Umjesto da se okružio mladim, sposobnim ljudima koji imaju viziju moderne škole i znaju kako do nje doći, ministar je iz naftalina izvukao ljude koji su ga loše savjetovali i loše radili. Najbolji primjer uzalud uložena truda i potrošena vremena i novca jest tzv. reforma školstva. Koliko se sjećam, ministar Strugar je sa svojom ekipom koja je radila na tom projektu predložio sedam ili osam varijanti, a manje-više sve bile su gotovo identične. Brusio se samo jezik ili mijenjali neki nazivi i podjele. Brojne kritike koje su stizale sa svih strana ministra su pogađale, umjesto da ga motiviraju da ponudi bolja rješenja. Ministar Strugar nije se dobro nosio ni sa jednim problemom s kojim se suočio. Stalno je ostavljao dojam čovjeka koji ne zna što učiniti. Sjetimo se samo zimskih praznika, kada je u samo nekoliko dana nekoliko puta promijenio termin njihova početka i završetka, zatim početka školske godine 2002/2003, kada se ponovila slična situacija. Jedino po čemu će ministar ostati upamćen, a bio je on definitivno nezreo za dužnost koju je obnašao, jest otvaranje sportskih dvorana malih seoskih škola. Sve što se gradilo, rekonstruiralo, popravljalo, uljepšavalo ministar je pompozno otvarao. Nabrajati bi se moglo dugo, dugo. Od onoga što je moglo ispasti dobro, a nije, jest projekt ranoga učenja stranih jezika u koji su škole, navodno baš na zahtjev ministra, ušle početkom ove školske godine, ali posve nepripremljene. Nedostaje nastavnika, prostora, svega. Slično se dogodilo i s rasterećenjem učenika. Naoko ozbiljan projekt završio je kao lakrdija. Slučaj s virusom HIV-a zaražene djevojčice Ele još je jednom pokazao kako se ministar Strugar u kriznim situacijama apsolutno ne snalazi. Djevojčica Ela zapravo je bila problem ministarstva rada i socijalne skrbi i ministra Vidovića, ali zahvaljujući nesnalažljivosti Strugar je dopustio da se njemu prebaci taj vrući krumpir, ne znajući što dalje. Strugar je, koliko se ovoga trenutka mogu sjetiti, jednom bio dorastao zadatku — uspio je u igri s jednim sindikalnim čelnikom isposlovati prekid štrajka, a da štrajkašima nije ispunio ni jedan jedini zahtjev.

U svakom slučaj, Hrvatska s ministrima obrazovanja nije imala sreće. Baš ni sa jednim, što dovoljno govori o tome koliko je vlasti, bilo kojoj, stalo do obrazovanja, a time i do naše zajedničke budućnosti.