Ciganski romancero

Ciganski romancero

Iako je nesporno šteta da je rijetko lijepi naslov The Man Who Cried (Čovjek koji je plakao) od strane domaćeg distributera preveden tako banalno-prozaično i nadasve nemaštovito; riječju — nepamtljivo Odluka života, same niti radnje njihovu su odluku pokazale gotovo pa opravdanom.

Naime, referiranje na čovjeka iz originala, iako filmom prodefiliraju mnogi uplakani muškarci, svakako je lik Johnnyja Deppa — Cesar, snažan, pouzdan, šutljiv, k tome i egzotičan tip mladog Ciganina (na bijelom konju) — nadasve romantičan, ali i stoičan junak koji pred finale kroz vlastiti emotivni slom postaje i kulminativno-katarzična točka za gledatelje. Slom pak nastaje zbog nemogućnosti ne donošenja odluke — životne, naravno, od strane njegove voljene (Fegele/Susie Christine Ricci). Kao dijete-izbjeglica iz Rusije, k tomu Židovka, ona pokušava doći do Amerike kamo je davno emigrirao njezin otac, ne bi li ga pronašla. No do tog će trenutka morati proći više od deset godina te će Susie djetinjstvo provesti u Engleskoj a potom i Parizu — u jednoj velikoj digresiji izvan zadana joj cilja; prelazeći (simbolički i stvarni) put od djetinjstva do zrelosti.

Viktorijanska heroina

No, vrlo senzibilna redateljica (Orlando) isuviše pretrpava vlastiti scenarij, ostajući zbunjena pred nekoliko mogućih smjerova radnje, nažalost ne dotjeravši do kraja ni jedan, odnosno nerazrađenim i nedovršenima ostavivši same likove — reducirane na romantične figure radije predočene slikom negoli riječju (sama junakinja stalno uza se poput relikvija nosi prastaru očevu sliku i jedan novčić, poput sirotih i nevinih heroina viktorijanskog romana). Također nesigurno balansira između želje za praćenjem Susienine odiseje, odnosno različitosti u dva mlada para (Depp/Ricci s jedne; Turturro/Blanchett s druge strane), a nije sigurna ni kreira li prvenstveno ljubavnu priču ili pak u prvi plan postavlja odnos otac/kći; uza sve još koketirajući s pitanjem strahotnosti bivanja manjinom — Židovom ili Ciganinom, svejedno. Pokušava Potter razabrati što razdvajanja (od doma, kulture, jezika) čine ljudima i na koji način oblikuju njihove identitete (počesto kulturalnom asimilacijom).

Romsko-operni miks

Redateljičina sklonost vizualnoj snolikosti (koja je izvrsno funkcionirala u Orlandu), ovdje ne prolazi, budući da pokušava izbjeći zakonitosti narativnosti te snažnu vizualnu poetiku izmigoljiti službi plota. (Ipak, bogata slikovnost direktora fotografije Sache Viernyja — lepršavo neočekivana i nikad puko promatračka, fascinira, posebno u lijepoj sceni junakinjine jurnjave biciklom slijedeći tri Ciganina na konjima po noćnim ulicama Pariza; kao i uvodnim kadrovima s vrlo fotogeničnom i ljupkom malom glumicom Claudiom Lander-Duke.)

Opći dojam stoga ostaje beskrvna bljedunjavost, što od filma natopljena romskim duhom nikako ne bi trebalo očekivati, a još manje uistinu doživjeti. No zato je soundtrack, kod redateljice već poznate ka sklonosti androgino-anđeoskim muškim glasovima, besprijekoran. U Orlandu bio je to Jimmy Sommerville i srednjovjekovna glazba; u Odluci života pak ona tradicionalna romska (Taraf de Had’douks i Kronos kvarteta) i arije Bizeta (Biserari), Puccinija (Tosca) i Verdija (Trubadur), kroz glas senzacionalnog Salvatorea Licitre; začinjene onom originalnom skladanom za film Osvalda Golijova (2001. proglašenim otkrićem godine).

Stoga — Deppu i Potterovoj usprkos, film je mediokritetno iskustvo; odnosno baš zbog njih, ne smije se propustiti barem jedno gledanje.

Katarina Marić