Burleskni štap i šešir

Burleskni štap i šešir

Mladoga redatelja Bornu Armaninija najviše je privukla parodija i burleska, dok je predjele sna jedva dotaknuo

Samo sam jednom vidjela na sceni (i to velikoj) Ionescov komad Jacques ili pokornost. To mogu zahvaliti tvrdoglavoj štedljivosti svoje tadašnje glavne urednice, koju sam uspjela uvjeriti da uz manji trošak nego na BITEF-u gotovo isti program mogu vidjeti na Kazališnom Biennalu u Veneciji, gdje novinarima ne naplaćuju ulaznice. Vrhunac te više onirične nego burleskne predstave bio je prizor s fantastično bijelom pojavom nevjeste, Roberte. Svim sredstvima jarke teatralizacije pokazalo se u tom trenutku da smo iz jave prešli u carstvo sna, gdje nastupa posve neka druga, budnome stanju nedostupna logika s tri nosa, devet prstića na ruci ljepotice itd. Dogodilo se nešto, iz meni dotad poznatih kazališnih djela Eugenera Ionesca, posve nepoznato. Poput iznenadna otkrića tajanstvena ulaza u arhetipski erotski san.

Naturalistička komedija

Ovaj je komad autor u podnaslovu nazvao naturalističkom komedijom. Možda je razlog tome njegovo više puta izraženo mišljenje da glumačka komika treba biti prirodna kao neposredna stvarnost i istodobno gruba i pretjerana kao da su posrijedi lutke. U ovom djelu iz polaznoga naturalističnoga tona pokušava doći do prevladavanja realnosti. Iz jednoga njegova intervjua ostalo je zabilježeno kako je rekao da njegovi komadi »...nisu ovo ili ono. Oni su sve to zajedno, odnosno i ovo i ono«. U ovom slučaju, tu bi osim onirična duha one davne festivalske predstave, bila parodija bulevarskoga teatra, obiteljske drame i francuskog vodvilja, agresivan izraz mladenačkog otpora prema ulasku u kompromitirani svijet odraslih, istodobno iznenadno buđenje i još brže ugasnuće nekih drukčijih mogućnosti. O kazalištu svoga vremena Ionesco je govorio i da se »gasi zbog pomanjkanja smionosti.« Nikada to nije zvučalo točnije nego danas i ovdje pokraj, čini se, potpuna, po dopadljivosti ziheraškoga, sve češćeg prijelaza kazališta na estradu. Jacques ili pokornost nije među najviše izvođenim Ionescovim kazališnim djelima. Nastalo istodobno sa Ćelavom pjevačicom iz 1949, čekalo je na praizvedbu do 1955, a u međuvremenu ga je prestiglo niz drugih naslova iz Ionescova opusa. Iz mnogo slojeva, što ih u sebi ovaj Ionescov tekst može sadržati, mladoga redatelja Bormu Armaninija u vrlo privlačnoj, mladenački svježoj izvedbi na Sceni Mamut Dramskoga kazališta Gavella najviše je privukla parodija i burleska, dok je predjele sna jedva dotaknuo. Robertino osvajanje Jacquesa, s podsjećanjem na vatru i vodu kao prvobitne elemente, ne postaje vrhuncem igre, nego možda čak i stanovitim zastojem u njezinoj dinamici. Sigurnim krupnim potezima, doduše s odveć buke s obzirom na prostor, redatelj smiono ulazi u svojevrsni svoj obračun s njima, odnosno kazalištem koje ga dočekuje. Ne izostavlja simbole štapa i šešira, što ovom prigodom uzgred podsjećaju i na naslov knjige njegova profesora i rektora sa zagrebačke kazališne akademije, Vjerana Zuppe. Štapom Baka (Sven Šestak) autoritativno daje polazni ritam predstavi, šešir s očeve glave prelazi na Jacquesovu.

Neobično u svakodnevnom

Scenografija Barbare Borčić Buterin i kostimi Barbare Bourek traže i nalaze neobično u svakodnevnom. S nizom ostvarenja glumci djeluju u punom međusobnom suglasju. Na tlu burleske i parodije najjači je Filip Šovagović u blistavo ostvarenoj ženskoj ulozi Jacquesove majke, a u svijetu na granici sna Marina Nemet kao nadasve duhovita i poetična Robertina majka. Enes Vejzović u naslovnoj ulozi povezuje oba pola igre i stalno ispunja scenu svojom glumački moćnom prisutnošću. Posve su u skladu s duhom predstave i uloge koje ostvaruju Antonija Stanišić (Roberte), Siniša Ružić, Ranko Zidarić i Barbara Nola. Ionescov krumpir sa slaninom kao geslo pripadnosti obiteljskoj zajednici u Kušanovu prijevodu umjesno se pretvorio u grah s kobasicama.

Na praizvedbi je bio i prevodilac, književnik i dramatičar Ivan Kušan, koji se u ključnim kazališnim tenutcima, kakvim se možda jednoga dana pokaže i ovaj, uvijek (dosta je podsjetiti na dubrovačku Svrhu od slobode) nalazi na strani mladih.

Marija Grgičević