Boliglava i tucikljun

Čim sam napisala naslov, iz tkozna kojega pretinca sjećanja prokuljaše poznati literarno-glazbeni ljubavni parovi: Piram i Tizba, Romeo i Julija, Tristan i Izolda, Adel i Mara, Omer i Merima... U njima je na prvom mjestu gotovo uvijek muškarac, premda ima i primjera gdje »dame imaju prednost«; recimo, Didona i Eneja (a ne Enej, kako nažalost sve češće čujem u najavi Purcellove opere i u jednom od posljednjih rezervata klasične glazbe, na III. programu Hrvatskog radija). No moj tandem nije ljubavnički. Nije ni tandem. Tucikljunovo malo početno slovo — kao i boliglavino kad ne bi bila na početku rečenice ili naslova — otkriva da to zapravo i nisu »persone«. Pa što su onda? Za rješenje zagonetke valja poći u Livno.

Slavenske paralele

Putujući prema tom bosanskom gradiću, u Bos. Grahovu zastajem u nečem što se zove motel. Konobarica tijesno pripijenih hlača i stranoga mekog naglaska (Ruskinja? Ukrajinka?) živ je primjer kako i kaubojsko Grahovo može nekomu biti »Zapad«, »Amerika«. Kako se približavam Livnu, u glavi mi bubnjaju stihovi narodne pjesme: »Ne ludujte, Turci Lijevljani, kad ne kazah za te hitre noge kojeno su konj’ma utjecale (...) ja ne kazah za lažljive oči koje su me na zlo navodile gledajući s najviše planine (...) kud prolaze Turci i trgovci.« Ako vam Turci Lijevljani lome noge i ruke i udaraju vas na svakojake muke, onda je razumljivo da će za stradalnike odsad to mjesto biti »prokleto Lijevno«. Atributu se uopće ne čudim. No što je teže stradanje staroga Vujadina i njegovih sinova, to je veće i njihovo junaštvo. Bar neka pravda.

U imenu Livno, Lijevno i Hlijevno čuči i got. hlaiw — grob, prostor pod zemljom iz vremena kad su ljudi i životinje živjeli zajedno u pećinama. Slavenske paralele — rus. hlev, češ. chlév, slov. i kajkavski hlev — znače staja, kotac. Iz istoga je korijena i klijet (ie. sklei = plot), a prasl. riječ *chliv? prvotno je značila jama, udubina kao mjesto gdje borave domaće životinje.

Krave, ovce i (nakon dugogodišnje zabrane držanja) koze opet pasu po prostranom Livanjskom polju, a danas već podivljali konji slobodno trče Cincarom i ulijeću u idilične krajobraze na platna svih livanjskih slikara. No Livnjaci više nisu delmati (ilirski delma — ovca), tj. više nema stoljetnih majstora ćebedžija (tur. kebe — grubo izrađen vuneni pokrivač od ovčje vune, biljac, guber), mutabdžija (perz. muytHb; muy — dlaka, tab/teften — plesti, presti, sukati), čolara (tur. çul > ar. Null — pokrov od kozje kostrijeti), premda i ime njihova grada i prezimena izvedena iz nekih zanimanja (Mutabdžija, Samardžija itd.) govore o negdašnjem suživotu čovjeka i domaćih životinja.

Vunovlačar

Oko Dumana (vrlo duboka draga, pretpostavlja se od ilirske riječi za dubok; usp. i Tolmin), vrela bistre rječice Bistrice (nomen est omen), u uskoj sutjesci i danas se vide ostaci mlinica (šteta što ih nitko ne obnavlja, čak ni kao birtije, pardon — »ugostiteljske objekte«), a na jednoj koliko-toliko cijeloj zgradi piše riječ koju možete do Sudnjega dana tražiti po rječnicima, a neuspjeh vam je zajamčen. Nećete je naći. A lijepa je. I u Livnu, tom nekoć golemom tkalačkom stanu, tako prirodna. Vunovlačar. Vlekli su, vlekli, »pucali«, »nuzali« vlnu, vlnu, volnu, wilnu, sve do gastarbajterske Wolle i lane (lat. vellere — trgati, čupati, pukati, skubiti ovcama vunu), dok nije završila u biljcu, koji bi i danas izdržao sve »funkcionalne i estetske analize«.

Svaki student hrvatske književnosti vidio je (voljela bih vjerovati da je vidio) sliku I. G. Kovačića za radnim stolom uz pisaći stroj, a kraj njega na ploči zabodene ceduljice s riječima. Kad bi naišao na koju neobičnu i zanimljivu, zapisao bi je da mu se nađe. Je li baš slučajno što je glavninu svoje Jame napisao jedne hladne veljače 1943. u pećini ponad još hladnije Bistrice upravo preko puta toga vunovlačara i male elektrane, kakvu u Ozlju na Kupi — onoj istoj rijeci koja je Gorana i otplavila put šume i četničkoga noža — zovu munjara? Je li slučajno da su se baš ovdje, u skloništu punom izbjeglica, ranjenika i tifusara, posljednji put susrela dva hrvatska pjesnika i zanesenjaka — I. G. Kovačić i Jure Kaštelan? Obojica su bila majstori riječi. Livno je gradić u kojem se riječi primaju poput pelcera i sjajno uspijevaju.

U jednu od asketskih ćelija svoga sjećanja smjestit ću (ovaj put) profinjenoga slikara Gabrijela Jurkića, stanara »ujačkoga« samostana na Gorici. Radije ću, smijući se od uha do uha, odjuriti u dobro mi znan tip kina iz »poslijeratne obnove i izgradnje«. Struja je u ono vrijeme bila prava blagodat. Vijest da je neko selo dobilo struju bila je udarna u Filmskim novostima, informativnom biltenu prije projekcije filma. Naravno, često bi nestajala, no publika željna nastavka filma nije odmah glasno psovala. Čak su i ulični derani bili tih davnih godina skloniji molbi nego bijesu: »Dođi nam, dođi, strujice mila, dođi nam, dođi, iz Kaića mlina.« Pa kako onda mila strujica, kao i kiša izmoljena dodolskom pjesmom, da ne dođe! Potekla bi s istoga mjesta s kojega su potekli i Goranovi antologijski stihovi: »Smrt je moje svjetlo i moja tama...« S vrela neokaljane, zelenosrebrne Bistrice.

A sada još zagonetka iz naslova. Po što sam zapravo išla u Livno? Po boliglavu i tucikljuna. Tucikljun je djetlić, ptica jaka i oštra kljuna koja lupa po drvetu. Dijetao potječe od ie. korijena *dhen — udarati (lat. dens — zub) + lo. Sve to puk ne mora znati. Ali vidi, čuje i stvara po svojoj mjeri. Ptica kljunom udara po drvetu poput drvosječe. I evo joj imena — tucikljun. A boliglava? To je divlji mak. I droga, i omamljenost, i opojnost, i glavobolja — i uzrok i posljedica — sve je u tom duhovitom narodskom imenu.