Bogata encikloistropedija

Bogata encikloistropedija

Miroslav Bertoša, Istra, Jadran, Sredozemlje (Identiteti i imaginariji), Durieux, Dubrovnik University Press, Zagreb, 2003.

U svojem dugom trajanju priča o Istri ima zanimljivu povijest, događaje i svoje aktere, ali i onaj nadasve bogat teret ugrađen u njezinu slojevitu tvorbu i duhovni identitet. Podjednako zanimljiv povjesničarima-znalcima i osjetljivu čitatelju-znatiželjniku, taj se identitet stoljećima očitovao u mnoštvu otpora, sukoba i nerazumijevanja koja skrivaju njegovo pravo lice, a govor o njemu opterećuju brojnim isključivostima i svakovrsnim manipulacijama. Ne čudi stoga da su se u Istri i oko Istre ukrštavala različita, ne samo ideološka i politička koplja nego i ona povjesničarska, premda svjesni da se njezina slojevita tvorba ne može objasniti samo tumačenjem i nabrajanjem činjenica.

Slojevitost istarskog entimona

Za osporavatelje istarskoga hrvatskoga bića Istra je (bila) oduvijek romanska /venecijanska/ talijanska zemlja; za hrvatski puk i poznavatelje »procesa osvješćivanja njezine neuke seljačke mase i njezine preobrazbe od pučke/apolitične kulture u učenu/politiziranu« ona je hrvatska zemlja; prvi su osporavali i zanemarivali dubinske sastavnice hrvatske tisućljetne opstojnosti, bez koje ona ne bi mogla opstati u povijesnome tijelu niti bi njezina multikultura bila »hrvatskom i europskom stvarnošću«, dok su drugi, ne manje agresivno, nijekali romanske/talijanske sastavnice u njezinu povijesnom mozaiku. I dok su prvi nekritički i arogantno vjerovali da će jaki talijanski element asimilirati hrvatsku etnokulturnu svijest, dotle su drugi strahovali za svoje biće i svoju budućnost i opstojnost. Nažalost, ni jedni ni drugi nisu dokraja razumjeli sve sastavnice slojevita istarskog etimona i duhovnog postamenta, braneći pak svoje pravo isključivim etnocentričkim etiketama.

No povijest je mnogo složenija i sadržajnija nego što misle i jedni i drugi; njezina se putanja ne može objasniti samo pukim tumačenjem činjenica (na čemu se temeljila njezina tradicionalna i nekritička interpretacija), nego i na uvažavanju najrazličitijih povijesnih iskustava, neovisno o njihovoj specifičnoj težini. Jer povijest nije samo zbroj događaja, nego i povijest mentaliteta, običaja, navika, etiketa i stereotipova; povijest ženidbi i udaja, rođenja i smrti, suza i smijeha; povijest koja iz donjega kuta otkriva najzačudnije sadržaje svoje memorije, bez kojih je nemoguće shvatiti njezin hod i ustroj, mijene i konstante, njezin neprekinut govor ugrađen u sadašnjosti i budućnosti. Lišiti je toga znači izložiti je različitim interpretacijama, od kojih one političke/politikantske, zamagljuju njezino pravo/slojevito i kompleksno lice. Povijest/prošlost tako prestaje biti znanost i vrelo poticaja, a postaje sluškinja politike, izvor netrpeljivosti i sukoba.

Bez isključivosti

Miroslav Bertoša jedan je od onih povjesničara/intelektualaca koji povijesti Istre pristupa iskustvom znalca/povjesničara i strašću otvorena čitatelja; dakle koji zna i umije »čitati, razumijevati i osluškivati poruke povijesti«, a koji neće nasjesti agresivnosti talijanske historiografske retorike niti se pak dati zavesti glasovima nacionalne povijesne patetike. Štoviše, svjestan je da isključivost ne može objasniti slojevitu istarsku zbilju i da, neovisno s koje strane dolazila, nužno vodi u nove prijepore i trvenja. A sukobi su, unatoč povijesnim pamćenjima, suprotni biću Istre kako tijekom prošlosti, kada su se »valovi europske povijesti i promjena prelamali na njezinu prostoru«, tako i danas, kada se oblici njezina suživota nude kao odgovor »autarkičnim etnocentričnim društvima« i životnoj filozofiji.

Bertoši povijest nije sluškinja ideologije, nego prostor mnogih iznenađenja. U svakom pabirku — arhivskom, literarnom, arheološkom... — on stoga i nalazi djeliće ljudske zbilje i zbiljskoga života. Iako za njih velika povijest često ne pokazuje interesa, bez tih kulturoloških, antropoloških, lingvističkih i ostalih krhotina, svjestan je, nije moguće razumjeti sve tijekove, mijene i promjene u njezinoj slici.

Kao povjesničar Braudelove i Fubyjeve vokacije njima će krijepiti svoje postavke i znanstvene spoznaje, a kao znatiželjan i nadasve senzibilan čitalac od njih napravljenim pričama i domišljanjima čitatelja će povesti na čudesno putovanje povijesnom zbiljom, koja nerijetko ima okus prvorazredne borhesovske avanture. Snagom imaginacije pisca povijest se preobražava u pri-povijest i privlači gestom istinske ljepote. U svoj oštrini povijesne slike tako pred čitateljima iskrsava začudan svijet sa znanim i neznanim akterima, onima prekrivenim prašinom brojnih pismohrana, ali i živima, suvremenicima našega vremena; znatiželjnicima i pustolovima, mornarima, kapetanima, povjesničarima.

Izgubljeni svijet

Cijeli jedan izgubljeni svijet sa svakodnevicom, bolestima, smrtima, seobama/egzodusom, istinama i zabludama, predrasudama i vjerovanjima; svijet u čijim se dalekim prostranstvima ogleda slojevitost multikulturalnog prostora i njegova svekolikog življenja. U Bertošinoj knjizi tako se isprepleću i prožimaju geografija i ekologija, mit i fantazmagorija, uskoci i glagoljaši, vojske, pomorci i kirurzi, turisti, putnici i uhode, grad i selo, život i suživot, Balota, Kiš i Ivetec, ali i mnogi drugi koji svojim prilogom/životom svjedoče Istru u bogatstvu mijena i razlika njezina (kulturnog) identiteta. Koji svojom civilizacijskom otpornošću omogućuju su-život njezinih brojnih posebnosti.

Krećući se prostorom prošlosti, iz koje dohvaća sadašnjost misleći odgonetnuti budućnost, Bertoša posebno ističe istarsko mediteranstvo, glagoljaški mentalitet (»istarska pučka, demokratska, politička i etnokulturna sastavnica«) te migracije koje se provlače svim razdobljima njezine prošlosti bilo da su kolektivne, bilo pak »neočekivane osobne avanture«. Bez obzira tko ih je i s kakvom namjerom pokrenuo, prožimanja i suživot čestoj povijesnoj alternativi ili-ili uzvraćali su i-i, nudeći tako formulu budućnosti Istre koja će »svoje tranzicijske identitete morati uskladiti s mijenama identiteta staroga kontinenta u cjelini«.

Posljedice politikantstva

Nipošto to ne znači da su zauvijek nestali/prestali glasovi političkog/politikantskog trgovanja Istrom i pristranog/nekritičkog tumačenja njezina etnokulturološkog mozaika. Neki od aktualnih isprovocirali su Bertošine reakcije u kojima odmjereno, znanstveno argumentirano, ali i iz razumijevanja dubine istarskoga bića uzvraća takvima koji nisu kadri shvatiti sve zamke i posljedice politikantskih instrumentalizacija. Uzvraća im da sumrak etnocentrizma i buđenje novoga su-života mogu razumjeti »samo oni dovoljno svjesni i odgovorni koji slijede Istru u svim njezinim preobrazbama, usponima i padovima, sa svim njezinim suprotnostima, teškim i dramatičnim sukobima... ali i neočekivanim katarzama i novim oblicima života i suživota«. Štoviše, u sumraku etnocentrizma i ideologija krvi i tla Istra se, naglašava Bertoša, pojavljuje kao »planet nade novoga suživota«, a njezino domišljanje nudi ključ razumijevanja i cijeloga našeg kontinenta u vrtlozima globalizacijske sudbine. Moguće, poručuje, jedino ako dijalog s drugim i drukčijim nadraste aroganciju monologa i ako »monetarna mogućnost« ne bude njezin jedini razumljivi jezik! Stoga knjiga nije samo čitanje, promišljanje i domišljanje reljefne istarske stvarnosti, nego i rječit (od)govor na neka od aktualnih pitanja neizvjesnog tranzicijskog vremena.

Više od zbirke kolumni

To knjizi osigurava dugo trajanje i uporabljivost znatno veću no što je to očekivati od knjige feljtona, kolumni i elzevira, što je njezina prvobitna ambicija. Naime, knjiga je nastala kao rezultat promišljanja složenih realiteta »osebujnog zapadno-hrvatskoga prostora«, prvobitno tiskanih na stranicama »Glasa Istre«. Domišljajući i rekonstruirajući sastavnice istarskoga bića tijekom povijesti, u kojemu se dotiču, prelamaju i prožimaju brojne etničke, kulturološke, političke i druge sastavnice, Bertoša nije nastojao odgovoriti samo na neka od pitanja istarskoga »mozaika pokretne povijesti«; istarskoga dugog trajanja, uspona i padova, osporavanja i obračunavanja; o seobama i egzodusima, došljacima i starosjediocima, o svemu što tvori njezin slojeviti etnokulturni identitet.

Povijesna vrela i arhivi dali su mu mnoštvo sadržaja za rekonstrukciju njezine slojevite i kompleksne tvorbe, ali i za izvođenje zaključaka o njezinoj budućnosti u novim europskim konstelacijama. Kao povjesničar svjestan težine vlastitih riječi, Bertoša se kloni ishitrenih poruka; on zna da iskustvo povijesti ne može objasniti i protumačiti sve aspekte složene suvremenosti, baš kao što ni znakovi vremena, koje osluškuje i pozorno čita, ne mogu biti jedini pouzdani orijentir u domišljanju istarskih realiteta.

Život Istre, tijekom povijesti i u suvremenosti, mnogo je složeniji no što to nude pojedinačne interpretacije i dijagnoze. Zato će povjesničar Bertoša piscu Bertoši pomoći da od činjenica snagom imaginacije podastre kompleksnu sliku Istre, ne manje rječitu od »snage njezine životnosti u svim povijesnim epohama, u svim kompleksnim sastavnicama i slojevitim odrednicama njezina bitka«. Zato je knjigu i moguće nazvati encikloistropedijom; enciklopedijom i brevijarom Istre i svega onoga što je čini planetom-zagonetkom, ali i »planetom dinamična povijesna konteksta, prirodnih i neprirodnih kolonizacija, ljudi, ideja, ideologija, fikcija; (...) geopovijesnim prostorom usahlih i tvrdo ukorijenjenih zabluda, nametanja i vrlo često pristranih interpretacija njezina etničkog, nacionalnog i kulturnog bića«, kako jednom sam napisa.

Bilo bi nepravedno na kraju ne spomenuti Bertošin stil i rečenični kolorit; njihovo primjereno književno ruho omogućuje da se ove slike, kolumne i elzeviri čitaju kao prvorazredna proza. Sa zanimanjem i s brojnim iznenađenjima.

Ivan J. Bošković