Biomorfni izvanzemaljac

Biomorfni izvanzemaljac

Jedan od osnivača grupe Archigram Peter Cook i njegov partner Colin Fournier — autori Kunsthausa, novog arhitektonskog lendmarka grada, apsolutne su zvijezde ovogodišnje kulturne scene u Grazu. Njihova neobična biomorfna struktura postvarenje je dugogodišnjega sna gracerskih kulturnjačkih krugova o modernom prostoru za prezentaciju suvremene i eksperimentalne umjetnosti što je potkraj rujna otvorila vrata umjetnicima i javnosti kao najvažniji dobitak europske kulturne prijestolnice i iskorak u budućnost

Slijedeći već mnogo puta dokazanu formulu prema kojoj velike međunarodne sportske i kulturne priredbe funkcioniraju kao zamašnjak urbane regeneracije gradova domaćina, Graz je iskoristio manifestaciju europske kulturne prijestolnice kao paradigmu novoga dinamizma i kakvoće gradskoga života, ali i kao poticaj eksperimentalnim iskoracima u još neistražene krajolike kulture. Valja odmah istaknuti da u traganju za oblicima novih kulturnih realnosti onkraj granica disciplina Graz ne počinje ex nihilo: dinamično sveučilišno središte i žarište razvoja visokotehnoloških industrija s definiranim obrisima modernoga grada oduvijek je inkliniralo umjetničkim eksperimentima, figurirajući kao međunarodno priznat epicentar avangardnih težnji, posebno u literaturi i arhitekturi. Iako ponekad opterećena sjenama prošlosti, gracerska je kulturna sredina, čak snažnije od one u austrijskoj metropoli, znala preuzeti rizik promjena, svjesna da je temeljni preduvjet kulturne vitalnosti stalno propitkivanje i slamanje vlastitih pravila te otvaranje prema vanjskim utjecajima.

Urbani dinamizam

Tako je i program ovogodišnjih kulturnih i arhitektonskih projekata izbjegao svako vezivanje uz nostalgiju, folklor ili pretrpani dekorum, nudeći provokativne, često i uznemirujuće nove perspektive: od tradicionalnih ritmova japanskih bubnjeva grupe Gocoo, što su na početku dali do znanja da su dani valcera prošlost, preko istraživanja zabranjenoga svijeta egzotičnih seksualnih veza na izložbi Fantom užitka Festivala Sacher-Masoch, do projekcije arhitektonskih mutacija u neposrednoj budućnosti na izložbi Latentnih utopija ili pak amorfnih Koglerovih oblika na gigantskim računalno izvedenim grafikama što su prekrile unutrašnje stijene glavnoga kolodvora poput nekih izvanzemaljskih bića u znanstveno-fantastičnim filmovima.

Tijekom cijele je godine grad transformiran u veliku pozornicu brojnih zavodljivih događanja, organiziranih i spontanih, popularnih, ali ne populističkih, zasićenih kreativnom energijom što pridonose gradskoj privlačnosti. I zaista, svaki posjetitelj štajerske metropole može posvjedočiti o njezinu snažnom uzletu na krilima umjetnosti i kulture. No, logično se nameće pitanje da li će temporalno bogatstvo kulturno-umjetničkih atrakcija, kao akcelerator urbanoga dinamizma, prerasti u trajno stanje što će potrajati i nakon spuštanja zastora na kulturnom megaprojektu.

Vjerojatno su na sličan način razmišljali i organizatori manifestacije Graz Zweitausenddrei kada su, u njezinu sklopu, planirali izgradnju množine važnih građevina kulturno-umjetničke tipologije kao najveći i trajni dobitak europske kulturne prijestolnice: koncertne dvorane Helmut List, nekadašnjeg industrijskog pogona preobražena u precizno ugođenu visokotehnološku kutiju za najzahtjevnije muzičke predstave; novu Stadthalle u sklopu velesajma, polivalentnog središta za raznovrsne kulturne ili sportske priredbe, konferencije, primanja i konvencije; neobičnog Acconcijeva otoka na Muri, vizualnog signala kulturne vitalnosti te tvarni i simbolički most između dviju socijalno i ekonomski razdvojenih gradskih polovica; ili pak spektakularnog Kunsthausa prijateljskog izvanzemaljca, dugoočekivani dom vizualnih umjetnosti. Osim što će znatno obogatiti kulturnu infrastrukturu grada i trajno provocirati njegov dinamični kulturno-umjetnički život, nova kapitalna zdanja izazovnom arhitekturom daju novu sliku i afirmiraju grad na Muri kao važno žarište suvremenih arhitektonskih kretanja.

Grazer Schule

No i prije toga Graz nije bio tek anonimno mjesto na mapi suvremene svjetske arhitekture. Kako je zapisao kritičar Walter Titz, »govoriti o Grazu u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća značilo je govoriti o arhitekturi«, a fenomen Grazer Schule bio je naširoko poznat izvan uskostručnih okvira. Protagonisti gracerske škole bili su pod snažnim utjecajem pop-arhitekture šezdesetih i njezinih utopijskih projekata što su bespoštedno podrivali okoštalost modernizma. Zaraženi radikalnim idejama, ponajprije Cedrica Pricea i grupe Archigram, mjesni su arhitekti u ozračju pozitivne političke klime oprostorili svoje vizionarske koncepcije u vrijedan korpus smjelih arhitektonskih ostvarenja.

Kakav je zvjezdani status u Grazu uživao Cedric Price, čak i u doba kada je postmoderna žarila i palila globalnom scenom, imao sam prilike osobno iskusiti 1989. za našega prvog susreta, u povodu sudjelovanja na izložbi Periferie-Direct Encounter, u tek osnovanoj Haus der Architektur, za koju je legendarni Cedric napisao / narisao lucidni predgovor i održao uvodno predavanje. Karizmatični britanski arhitekt, kojeg je Rem Koolhaas duhovito opisao kao »kraljevića što je očajnički pokušavao biti žabom«, nažalost je u kolovozu iznenada preminuo, ostavivši veliku prazninu iza sebe, a sudbina je htjela da njegov prijatelj i suvremenik iz herojskih šezdesetih Peter Cook, koji se od Cedrica oprostio emotivnim nekrologom ocijenivši ga najvažnijim misliocem britanske arhitekture druge polovice prošlog stoljeća, istodobno u Grazu doseže vrhunac kasne faze svoje plodne karijere.

Prijateljski izvanzemaljac

Jedan od osnivača grupe Archigram i njegov partner Colin Fournier — autori Kunsthausa, novog arhitektonskog lendmarka grada, apsolutne su zvijezde ovogodišnje kulturne scene u Grazu. Njihova neobična biomorfna struktura postvarenje je dugogodišnjega sna gracerskih kulturnjačkih krugova o modernom prostoru za prezentaciju suvremene i eksperimentalne umjetnosti što je potkraj rujna otvorila vrata umjetnicima i javnosti kao najvažniji dobitak europske kulturne prijestolnice i iskorak u budućnost. Situirano na obali Mure, na istaknutom uglu između Südtirolerplatza i Lendkaia, novo je zdanje svojom namjenom, zaobljenom formom glavnog volumena i inovativnim oblikovnim vokabularom reflektirajuće kože u smjelu dijalogu s povijesnim kontekstom u koji je interpolirano, figurirajući kao interface prošlosti i budućnosti.

Na prvi pogled u snažnu kontrastu s neposrednim okolišem, građevina uspostavlja slojevite relacije s povijesnim središtem uz rijeku, što je vidljivo u finom moduliranju volumena prema najbližim susjednim kućama kao i u dinamičnim, stalnopromjenjivim izoblikama zrcaljene slike grada u zakrivljenu pročelju od stakla i pleksiglasa.

Jedinstveni biomorfni obris Kunsthaus dijelom duguje fascinaciji svojih kreatora animalnim u arhitekturi, a dijelom je ostatak starije zamisli prema kojoj je galerija bila situirana u Schlossbergu u formi organički modulirane membrane što je virila iz brda u smjeru grada u obličju jezika zmaja. Nakon promjene lokacije autori su koncept zmajeva jezika pretvorili u oblik prijateljskog izvanzemaljca, koji je premješten na obalu Mure u zapadnom dijelu grada kao katalizator urbane regeneracije zapuštenoga gradskog područja.

Lebdeći volumen

Na građevini su diferencirana četiri karakteristična elementa: skin, vanjska dvoslojna koža — kontinurana krovno-zidna ovojnica što zaobljenim pružanjem stvara biomorfni obris zgrade; nozzles, svjetlosne krovne mlaznice u obliku meko moduliranih ispupčenja kože s nadsvjetlima okrenutim sjeveru u svrhu osiguranja optimalne zenitalne rasvjete, osim jednog s vizurom na Schlossberg; needle, igličasta ostakljena struktura pri vrhu građevine u funkciji vidikovca sa pogledom na stari grad i rijeku; te pin, odnosno pribadača — pokretno stubište, travelator, koji vodi iz ulazne prizemne etaže u izložbene prostore na gornjim katovima.

Impozantni zaobljeni volumen, raspona šezdeset metara, lebdi nad ostakljenim prizemljem, sadržavajući u utrobi dvije prostrane izložbene dvorane, površine dvije tisuće četvornih metara, opremljene najmodernijom tehnikom i uređajima za organizaciju izložbi, performansa i ostalih oblika prezentacije suvremene umjetnosti, novih medija i fotografije. Zakrivljenost unutrašnjih zidova, sukladno vanjskom obličju, ograničenje je za konvencionalne izložbe, no galerija je ponajprije zamišljena kao poligon avangardnih umjetničkih eksperimenata, bez vlastite zbirke i stalnog postava, s temporalnim izložbama koje će realizirati u suradnji s drugim ustanovama. U sklopu projekta brižljivo je obnovljena za potrebe fotografskih izložbi i susjedna Eisernes Haus, povijesni spomenik s najstarijom lijevanoželjeznom konstrukcijom u Europi, spojen s galerijom u jedinstveni kompleks. Na jedanaest tisuća četvornih metara korisne površine galerija raspolaže svim sadržajima nužnim za izložbene aktivnosti na najvišoj razini, a pod objektom je smještena podzemna garaža sa 146 mjesta.

Odstupanja od plana

Iako su na otvaranju neki detalji još ostali nedovršeni, a stakleni je krov ponad foajea izdajnički procurio, ti će se nedostaci vjerojatno brzo ukloniti, no ono što pažljivu oku neće izmaknuti jest nedovoljna diferenciranost u materijalu envelope prizemlja i glavnog volumena, koji se pak na natječajnom rješenju doimao mekšim i prozračnijim, u skladu s dinamičnom namjenom.

Prvobitnom idejom autori su bili zamislili mnogo transparentniju fasadu s otvorima za vizure prema van. No u konačnici je galerijski prostor, iz funkcionalnih razloga, izveden kao crna kutija skrivenih trikova, a njegova vanjska koža transformirana je u pulsirajuću elektronski manipuliranu BIX-media-fasadu, površine devetsto četvornih metara. Prema konceptu berlinske skupine Realitiesunited, 925 okruglih rasvjetnih cijevi integrirano je u sekcije vanjske fasadne obloge od pleksiglasa, transformirajući plavo zaobljeno oplošje kuće u divovski skrin niske rezolucije za lansiranje jednostavnih slika i putujućih tekstualnih poruka sa svjetlosnim prstenima koji funkcioniraju kao pikseli, upravljani računalom. Visokotehnološka elektronska ovojnica daje Kunsthausu karakter posebnosti u estetskom i funkcionalnom smislu i primjer je integracije arhitekture, tehnologije i poruke u novi medij prezentacije suvremene umjetnosti primjeren arhitekturi digitalnoga doba u 21. stoljeću.

Vinko Penezić