Apsolutno super!

Bile su dvije djevojke blizanke, Zrinka i Nadica, u selu Čerigaj u Hercegovini. Mama ih je vodila u školu, ali su imale nejednak uspjeh. Jedna dobra, druga loša. Mama je pošla u školu i djed za njom. Pošli su na roditeljski sastanak. I učiteljica je rekla mami, pred roditeljima: »Zrinka je bolja, a Nadica zaostaje, mora se s njom raditi.«

A mama će na to: »Pa ja stvarno ne razumijem. One jednako dugo uče i sve rade zajedno, a vi kažete da jedna zna manje od druge.«

Učiteljica će pametno, kako joj i dolikuje: »One su različite, ne mora značiti, ako jednako uče, da jednako i pamte.«

»To je apsolutno točno!« — ubaci se djed pred svima.

Roditelji u dječjim klupama pogledali su djeda otvorenih usta. Čuli su od njega pravu riječ. Čvrstu, postojanu i neprobojnu koju su odavno htjeli čuti. Bio je to presudan događaj za Čerigaj i cijelu zapadnu Hercegovinu. Otada, otkako je djed izbacio apsolutno među mještane, ona ih je bjesomučno zarazila. Proširila se čudesnom brzinom po selu, ušla je svakomu u uho i više nije izlazila. Svakom tko je iole nešto držao do sebe apsolutno je davalo ozbiljnost i težinu, a da o praktičnoj koristi i ne govorimo: s njom su postali nekako važniji nego što su bili. I pekaru je burek bio apsolutno svjež, čevabdžiji meso, frizerki oblik trajne, uraru bešumni kvarc, uči točan zadatak, popu Bog u visinama... Dakako da su je mnogi seljani krivo upotrebljavali i izgovarali apasolutno, apsolitno, ali to nije bitno ni presudno za njezinu sudbinu. Putujući rodnom Hercegovinom, stigla je napokon i u Zagreb, na autobusni kolodvor, pa na željeznički i premještala se od ulice do ulice, od kuće do kuće sve dok se nije skrasila u tople domove s centralnim grijanjem. I poslije osvojila i razne državne ustanove, od škola do sabora. No pored tolikih drugih i važnih riječi, apsolutno se nakon nekog vremena stišalo od prevelike uporabe, spustilo do praga običnosti pa su ljudi i zaboravili odakle je doputovala.

Drukčije je bilo sa superom. Riječ super izmislio je davne 1987. godine, dakle još prije rata, hercegovački franjevac don Mijo Šikić koji je nabavio automobil u župi Posušje. Bio je to tamnoplavi Renault 4, popularna četvorka, koja je u to doba bila hrvatski konj u utrci sa sveprisutnim, saveznim Jugom. Sve što je bilo u vezi s »malim divom« veselilo je don Miju. Čim bi ispovjedio onoga tko je to htio, završio molitve, čitanje, pjevanje i blagoslivljanje, podijelio duhovne darove, skinuo misnicu u sakristiji, navukao crni habit, porazgovarao s vjernicima, povikao ponešto u uho nagluhom sakristanu, ostalo mu je vremena da se nauživa vožnje automobilom. Poslije ga je prao, čistio, polirao pastom za oltarne svijećnjake da se sav presijavao na suncu. Kad bi išao na benzinsku crpku, uzeo je malu količinu benzina, obično pet litara da bi se mogao češće vratiti. Točio je, razumije se, super 98 i pazio da mu nijedna kap dragocjene tekućine iz pipca ne pobjegne s otvora spremnika za gorivo.

Jednom mu se omaknulo, na satu vjeronauka, da pred mladićima i djevojkama rekne za Isusa ne da je dobrostiv, milostan, vjeran, ...nego super, jerbo sve stigne brzo napraviti, i stići u svačiji dom. Pomoći svakomu bez razlike. Bilo je u tom super neke iznenadne svemoći. Mladiće i djevojke dojmila se ta riječ, kao da je imala magičan odzvuk. Kao da svakom daje neki polet, s njom se i sam Bog brže seli posvuda, od jednog slučaja do drugog, od jedne duše već stiže k onoj kojoj je najpotrebniji. I riječ je počela kolati od adolescentnih usta do usta. Roditelji koji su čuli za super u početku su bili nepovjerjivi. Oni su tu riječ doslovce shvaćali kao benzin, a mnogi se osjećali i zakinuti kad bi je čuli. Zbog automobila koji su si htjeli priuštiti, a nisu imali dovoljno maraka. Ali su je ipak prihvatili jer im je zazvučala kao neostvaren san.

Što ima zanosnije u Hercegovini od novoga Mercedesa? Daje ti slobodu da putuješ kamo hoćeš i prevoziš što ti je drago. U regiji koju zovu bermudski trokut Posušje — Grude — Široki Brijeg (s Ljubuškim u četverokutu), riječ super dobro se usidrila da bi se onda počela spuštati, s prodavačima duhana, sira, povrća na splitski pazar u ljetno doba. Kad je tamo uhvatila korijen i širila se dalje ne samo kopnenim nego i morskim putem, trajektima i brodovima, jer su prodavači uz svoju robu napisali uvijek na komadu kartona — super slatko grožđe, super ljute paprike, super čisti duhan. Neki bi pjevali i poskočice:

Vidiš, dragi, na nebu zvijezda

super sam ti maramu izvezla.

Kako je bila lako izgovorljiva, i nije imala dijakritičke znakove, čšž.., prihvatili su je i strani turisti kao sinonim za sve što je odlično baš sada. Nakon što bi je izgovorili, podigli bi i desni palac, i nasmijali se u znak potvrde da razumiju što im domaći čovjek priča. Sretna je okolnost da se među stranim turistima našao i jedan glasoviti jezikoslovac, Claude Hagege, inače oženjen Hrvaticom, koji ju je zapisao i spretno lansirao kao sveopću poštapalicu, onako kako se sa sićušne Zemlje lansiraju letjelice u svemir. Za njega je super značilo više od riječi, nešto kao osjećanje vremena. Sve važno, dirljivo, velebno, sjajno, odsada neće biti tako dobro kao super. Druge su, slične riječi bile potučene, presiromašne ili nevrijedne spomena prema superu, koji je zavladao sam. Vrativši se u svoje domicile, i drugi su je turisti upotrebljavali gdje god bi stigli, kao da su se prethodno dogovorili. Otada je ta riječ super zadobila epohalno značenje, a svi su zaboravili na hercegovačkog fratra i njegov tamnoplavi Renault koji je praktički izumro na cestama diljem svijeta. U tome se sastoji zemaljska nepravda i njegova pokora.

Danas i svaki dan, kad se, prije odlaska na posao, ljudi svih kontinenata prisjećaju Hrvatske i njezinih izuma stežući pred zrcalom kravatu kao omču oko vrata, neka ne zaborave ni mitsku zemlju Hercegovinu, kovačnicu novih riječi, čim izgovore apsolutno i super.