Apaurinski udžbenik

Apaurinski udžbenik

Zlatko Crnković, Knjigositnice, Otokar Keršovani, Rijeka, 2003.

Jedna od najvećih floskula koje donose trendovi jest podjela umjetnosti na staromodnu i modernu, kao da se duh može nekim nožem prepoloviti na vrijeme prošlo i vrijeme buduće. Tako je moderno unositi brzi ritam u književnost, stvarati modernu, strastvenu i nabujalu književnu kritiku, a staromodno je, navodno, pisati opisno, polagano i uglađeno književne portrete, u dobru starom pozitivističkom stilu. Postmoderna je svojim umjetnim teorijama, npr. autoreferencijalnošću, zatvorila knjigu u sebe, reformatori fakovci, sociolozi literature, previše su je pustili, za inat akademizmu, iz korica u medije. A zaostalo je ono srednje, umjereno i možda prirodno — pozitivističko pero, koje povezuje književnost sa životom, nadopunjujući jedno drugim i zaokružujući živu i zapamtljivu sliku lika i djela.

Iskustvo i strpljenje

I danas je knjiga Književni portreti Ive Hergešića poslastica za dušu, zanimljiva zbirka svjetova i svjetonazora koji, kao u pravoj pripovjednoj prozi, uzdižu pisce i knjige na razinu sudbina. Današnji mlađi pisci zaboravili su na to pozitivističko strpljenje, izgubili su neku svijest da knjigu brusi vrijeme, u mnogim okolnostima, nakladničkim, životnim, književnim. Htjeli bi odmah da ih vrednuju mediji i pajdaši, zaboravljajući na vrijeme koje se skriva kao ironični sudac, a onda pištaljkom otjera nobelovca (npr. Španjolca Vicentea Aleixandrea), pozivajući na teren baš autsajdera Kafku, koji je poželio da mu se ostavšina i uspomene spale. I što je u pozitivizmu staromodno? Odnos knjige i života?

Jedan od nastavljača te Hergešićeve škole jest i iskusni i srpljivi Zlatko Crnković, dugogodišnji urednik u Znanju, danas, između ostaloga, i urednik biblioteke Algoritma Zlatko Crnković vam predstavlja, čovjek koji je dugogodišnje iskustvo s knjigama okrunio na kraju vlastitim, autorskim perom. I očekivati je bilo od urednika koji je svojim njuhom mnoge svjetske pisce pretvorio u kućne pisce svoje biblioteke HIT (Greena, Kishona itd.) da ukoriči svoje znanje. Nakon knjiga Pisac i njegov urednik, Knjige mog života (koje sabiru njegova nakladnička i prevoditeljska iskustva), autobiografije Prošla baba s kolačima i fikcionalne knjige Knjiga snova, evo nam još jedne njegove knjige u kojoj svoj urednički život iznosi na vidjelo.

Aktualne i književne teme

Knjigositnice su zbirka njegovih recenzija, predgovora i novinskih komentara, rasutih po knjigama, novinama i časopisima, zbirka raznih književnih uloga i epizoda iza pozornice, ali iza kojega su najzanimljivije komedije i drame. Knjiga dotiče i aktualne teme (hrvatskoga jezika, pretjerivanja u hrvatstvu, od čega su rane dobili i prijevodi), ali i isključivo književne (posebno istaknute u trećem dijelu knjige, gdje, kao pravi pozitivistički pripovjedač, oblikuje svjetove klasika — Dickensa, Poea, Dostojevskog, Twaina, Hamingwaya, Salingera).

Zaista je u ovim vremenima, kada je previše obračuna na književnoj sceni, cirkusiranja i sprdanja s temeljima književnosti, kako u svojoj žalopojci u Ruži vjetrova piše i Nedjeljko Fabrio, užitak pročitati jednu dobroćudnu knjigu o knjigama, pisanu s mnogo emocija i htijenja, a smirenim tonom. Takvo pisanje i priliči uglednu autsajderu iliti stručnjaku iza kulisa. Crnković daje mozaik književnih i ljudskih sudbina, od zapostavljenih prevoditelja (npr. Ive Adum, jedine prave prevoditeljice Mannovih Buddenbrookova), od odbačenih pisaca (Poea, Kafke), do uzvišenih klasika (velikoga, časnoga Dickensa kojega pokopaše uz Shakespearea), pokazujući, poput Hergešića, kako su sudbine knjiga o mnogočemu ovisne i relativne, kao i sudbine ljudi.

Slava je često plod nesporazuma, kako je kazao i Rilke, a ta svijest o mnogovrsnim stilovima i različitim uzrocima književnoga puta i Crnkovića čini odmjerenim istraživačem. Knjigositnice dobar je savjetnik i za mnoge današnje mlade knjigovelikane, koji misle da je objavljivanje knjiga brzopleti trk kroz šibe (kako ironično zaključuje i Kishon, u sjajnoj knjizi Jednodnevne mušice žive dulje) i koji ne znaju kolika su sitna sitnica u zbirci svjetskih knjigositnica.

Neočekivani uspjesi i padovi

Mnoge prikaze Crnković će posvetiti upravo prevoditeljima (Ujeviću, Dušanu Karpatskom, npr.), mnoge piscima nakon njihove smrti (Grahamu Greenu, Lewrenceu Durrelu), mnoge stvarateljima koji su medijski napadani (Krsto Cviić, Ivan Aralica), dijeleći uvijek društveno-politički angažman od književnoga djela. Analizirat će i nakladništvo, npr. Zabavnu biblioteku Nikole Andrića, koji je počeo izdavati trivijalnu književnost, što je utjecalo i na njegov nakladnički rad, pecnut će i vlastito urednikovanje, ističući relativni odnos pisca i publike. Tako će ga i u nakladničkom poslu iznenaditi neočekivani uspjesi (npr. knjige Galeb Jonathan Livingston Richarda Bacha) i neočekivani padovi (slaba prodaja ekraniziranih knjiga — Ralje ili Let preko kukavičjeg gnijezda). Ukratko, obogatit će svaku temu biografijom, kronologijom, osvrtom na prijevod, recepciju, svim aspektima književnoga života, povezujući živopisno književnost sa žurnalizmom. Možda je na iskusna čitatelja i urednika utjecala i nekad popularna Biblioteka mikrokozma izdavačkoga poduzeća Savremena škola iz Beograda, koja je šezdesetih objavljivala biografije pisaca (Joycea, W. Woolf, Prousta), oslanjajući se na ideju francuske izdavačke kuće Seuil. Kako bilo da bilo, Crnkovićev smiren i dobrohotan pristup knjizi vrlo nam je potreban danas, kada su nasilje i oholost ušli poput zloćudna tumora u književno tkivo.

Ova knjiga, u kojoj Crnković ne želi biti ni zločest kritičar ni nadobudan istraživač, nego promatrač, poštovatelj, sakupljač i komentator književnih zbivanja, može poslužiti gotovo i kao udžbenik srednjoškolcima i studentima, a raspaljenim piscima i kritičarima kao pravi apaurin. Zlatna sredina možda nekada i nije prednost, no u ovoj knjizi svakako jest. Sadržajno, zanimljivo i čitljivo! I to nije lako postići, pogotovo u književnoj sferi, u kojoj emocije odvode autore u mnoge krajnosti i slijepe ulice. Mnogo zaokruženih biografija i analiza, mnogo mikrokozmosa u ovoj knjizi ostat će se čitateljima zacijelo vrtjeti u glavi.

Crnkovićeve Knjigositnice ne udvaraju se ni teoriji ni modi, nego ističu neutralnost, nepristranu posvećenost profesiji, ostavljajući u božjem miru sve pisce i osobne svjetove ovoga svijeta! Iako se stil razlikuje od Hergešićevih Književnih portreta (koji imaju, dakako, snažniji istraživački pečat), ipak je Crnković, pogotovo u trećem dijelu knjige, dostojan nastavljač pozitivističke tradicije beletrističkoga zaokruživanja lika i djela, tradicije koja je uvijek privlačna čitatelju svakog stila i svake dobi. I ova knjiga širi Olimp književnih likova, ali ne onih medijskih, koji nastaju prije opusa, nego pravih književnih likova, koji su izrasli iz svojih djela.

Lada Žigo