3,2,1, kreni: Izoštravanje percepcije

3,2,1, kreni: Izoštravanje percepcije

Jedna od izložbi bavit će se redefiniranjem umjetnosti s ovoga našeg područja jer danas imamo posve drukčiju situaciju nego je to bilo šezdesetih. Kako dobro surađujem s institucijama u Zagrebu, Ljubljani, Veneciji i Mađarskoj, nadam se da će sve one biti uključene

Slično kao što su prije nekoliko godina u vrijeme otvaranja pariške Palače Tokio njezini ravnatelji Nicolas Bourriaud i Jérôme Sans ustrajavali da ondje neće biti klasičnog izlaganja suvremene umjetnosti, nego da je riječ o mjestu suvremenog stvaralaštva, živom organizmu u kojem su arhitektura umjetnički projekt i posjetitelj stavljeni u aktivan odnos, tako je i prošlog tjedna u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti za predstavljanja novootvorenog Kunsthausa u Grazu njegov ravnatelj Peter Pakesch govorio o mjestu komunikacije, ali i zaključio kako se sa zadanom strukturom londonskih arhitekata Petera Cooka i Colina Fourniera neće biti lako nositi. Prvih nekoliko godina eksperimentirat će se, tražiti najbolje mogućnosti suživota prostora i postava, a Pakeschov prvi projekt, izložba otvorena prije nekoliko dana i u nas prevedena, sretno ili ne, Umišljanje — percepcija u umjetnosti, vjerojatno će odmah pokazati koliko je friendly alien, kako se zdanje naziva, doista prijateljski raspoložen udomljavati izložbe. Peter Pakesch ne sumnja u uspjeh.

— Mislim da sam prilično poznat po predstavljanju manje poznatih umjetnika. Otkrivanje i stavljanje stvari u nove odnose jedna je od najzanimljivijih stvari kojima se kustos bavi, a s prostorom Kunsthausa to će možda ići nešto teže. Jer, ako želim primjerice napraviti izložbu jednog umjetnika, potrebna je nadasve velika profesionalnost. Nije ni najmanje lako razviti takav odnos s umjetnikom ako on sam nema sličnog iskustva. U Grazu postoje mjesta gdje je to lakše izvedivo. Takav je Künstlerhaus, studio Neue Galerie na primjer isključivo radi na otkrivanju novih umjetnika, ali vjerujem da to nije jedini kriterij. Jednim dijelom mora se računati i s publikom koja traži novine. To dakako ne podrazumijeva ekstremni eksperiment, ali ga s druge strane i ne odbacuje. Zadani je prostor izazov i smatram da su arhitekti Cook i Fournier učinili veliki pomak. Drastično smo se odmaknuli od koncepta bijele kocke.

Mogu li se već sada vidjeti prednosti odluke da se u Grazu izgradi takvo radikalno zdanje kakvo je Kunsthaus?

— Prednost je da je na najboljoj mogućoj lokaciji u gradu, popularnost je golema. Sretna je okolnost da su arhitekti doista razumjeli urbanističku kakvoću mjesta. Grad je profitirao, a tomu je uvelike pridonijela činjenica da je Graz ovogodišnji europski grad kulture. Već se tridesetak godina tražilo mjesto za Muzej suvremene umjetnosti, raspravljalo se o dva-tri ponuđena projekta i doista je tek sada došlo vrijeme da se donese ovako hrabra odluka. U zgradi sam nekoliko tjedana i osjećaj je nevjerojatan. I zanimanje ljudi to pokazuje, silno su svi znatiželjni i mislim da ćemo ih izložbama još više zaintrigirati. Očekujemo da bismo godišnje mogli privući oko sto tisuća posjetitelja.

Mnogi se pitaju neće li arhitektura pojesti izložbe. Koliko će biti teško stvoriti ravnotežu jednog i drugog?

— Za prvu izložbu, Percepcija u umjetnosti, izgradili smo unutarnje zidove kako bismo mogli uopće objesiti slike. Ali sve je to dobro usklađeno s instalacijama, skulpturom u prostoru. Moramo, da tako kažem, testirati zgradu, i za sada sam zadovoljan. Sve je išlo prema planu i uspjeli smo naći dobra rješenja. Nadam se de će to potvrditi i publika.

Vaš se prvi projekt bavi pitanjem percepcije, odlučili ste krenuti od osnovnih pitanja.

— Ta me tema zanima već dugo i u projekt sam krenuo s mnogo entuzijazma. Vjerujem da će odabrani radovi pokazati svu kompleksnost fenomena percepcije. Od sedamdesetih godina znanstvenici otkrivaju da je oko relativno nevažan dio perceptivnog i vizualnog mehanizma. To da je ono nalik kameri koja preko retine snima i šalje podatke u mozak pokazalo se pogrešnim. Proces percepcije, bilo da je riječ o licima, boji, pokretu ili nečem drugom, zapravo se odvija u različitim dijelovima mozga, snažno je evolucijski ali i kulturološki određen. Htio sam pokazati umjetnost koja to propituje.

Kako ste već istaknuli, zanimaju vas manje poznati ili rijetko izlagani umjetnici. Za ovaj projekt odabrali ste i takve i klasike kao što je primjerice Bridget Riley.

— Odabrao sam na primjer ulje na platnu Zelene krivulje Ellswortha Kellyja jer imamo tendenciju sve stavljati u određene okvire, oblike kakve poznajemo, a ono tomu izmiče i samim time izaziva neke nove procese u našoj percepciji. Takve stvari na postavu doista funkcioniraju, djeluju na gledatelja. Jedna je od zanimljivih autorica Sarah Morris, čiji se portreti na granici apstrakcije na drugi način bave problemom prepoznavanja. Tek iz daljine uočavamo o čemu je riječ. I, naravno op-artistički radovi glasovite Bridget Riley vrlo su važni u tom smislu. S druge strane stvaralaštvo Poljaka Henryka Stažewskog doista nije toliko zastupljeno na uobičajenoj sceni kao što uostalom rijetko imamo prigodu vidjeti i ono što se šezdesetih događalo u Italiji.

Što planirate nakon ove izložbe?

— Imat ćemo samostalnu izložbu Solla Le Witta, potom postav koji će se baviti mobilnošću s aspekta dizajna i arhitekture, fotografije i novih medija što je vrlo važna tema za prostor kakav je Kunsthaus. Usporedno s tim pripremamo videoizložbu također vezanu uz temu arhitekture. S Peterom Weibelom radit ću na projektu o kinetičkoj umjetnosti. Na određeni način to će biti nastavak teme percepcije. Mnogi umjetnici, kao što je sad na postavu Gianni Colombo, bit će opet prisutni, ali ćemo jednako tako imati i radove posebno naručene za izložbu. Dakle, usporedit ćemo eksperimente šezdesetih i suvremene scene. Također, jedna od izložbi bavit će se redefiniranjem umjetnosti s ovoga našeg područja jer danas imamo posve drukčiju situaciju nego je to bilo šezdesetih. Kako dobro surađujem s institucijama u Zagrebu, Ljubljani, Veneciji i Mađarskoj, nadam se da će sve one biti uključene.

Razgovarala Ružica Šimunović