Zlo za zlo, dobro za dobro

Na ekranima su svako malo slike mrtve djece u Palestini, ili gladne afričke djece nadutih trbuha, a ni u nas nisu baš ljudi siti. Što je u svemu tome neka mračna pripovijest hrvatskog pisca s kraja 19. ili s početka 20. stoljeća?

Ovih dana, u našim najuličnijim i najtiražnijim novinama, pročitao sam kratki vapaj srednjoškolskih nastavnika, kojem su se naši novinari ipak udostojili posvetiti pozornost. Svedemo li taj vapaj na ono najnužnije, izlazi da je naša lektira, ono što učenici trebaju znati i pročitati iz hrvatske književnosti, uglavnom nešto strašno: sve sama crnina, bijeda, propast, muka, ludilo i smrt; u članku se ne polemizira s već utvrđenim književnim i humanističkim vrijednostima, od Vjenceslava Novaka do Ranka Marinkovića, nego se kaže kako je vrlo teško današnjim učenicima to protumačiti tako da to oni pravilno shvate.

Uglavnom, iz naše propisane školske hrvatske lektire izlazi da je svijet oko nas, manje-više, samo zlo i nasilje, te kako ima malo toga što bi se učenicima moglo navesti kao pozitivan primjer, kao vrijednost založenosti za neki društveno smisleni cilj. Nije potrebno navoditi ni novine, a ni autore tog članka kao izvor: to su dobronamjerni, zapravo, vrlo dobronamjerni ljudi, na pretešku poslu odgoja mlađih naraštaja; s njihovim primarnim, nedvosmislenim načelima i ne ulazi se u polemiku. Bitno je da su to konačno — rekli.

Vrijeme za odgovore

Tek, moramo malo pomaknuti reflektore koji osvjetljuju svakodnevni život i zapitati se — a što je, dovraga, potaknulo te plemenite ljude da o tome naposljetku i progovore? Vrijeme je očito dogorjelo i njima do nokata, a odgovor očito neće čučati u većem obilju humorističke ili optimističkije književnosti s kojom bi se mladež mogla odgajati za pozitivnije ciljeve (taj vječni problem svake pedagogije), nego će se, kao i uvijek, skrivati u shvaćanju istine.

Već dugo se u shvaćanju neke kabinetske pedagogije (a pišem to i sam kao netko tko misli da bi književnost ipak trebala odgajati), pa, barem dva stoljeća, provlači misao da je svijet ispravan i u redu, a da su zlo i nasilje tek iznimna situacija kojoj se treba suprotstavljati. Divota svijeta i optimizam dobrote snažna su odgojna sredstva — tek, pada mi na pamet, kako to najčešće znači navlačenje konjskih naočala na mlade oči i stavljanje stvarnosti pod stakleno zvono, ad usum delphini. Tu i počinje stanovita pedagoška laž. Golemu većinu ljudi koja je dobila kakav-takav kućni odgoj roditelji su, siguran sam, upućivali uvijek na dobro, a u pregolemu broju slučajeva zlo ne samo što nije prestajalo na kućnom pragu, nego je od njega počinjalo.

Pisac je i protiv svoje volje izdajica svakog idealnog koncepta, a za volju istine: ona se provlači u književnom djelu i kad autor neće. Ni Vjenceslav Novak sa svojim pripovijestima, ni Dinko Šimunović ni R. Marinković nisu htjeli lagati. Pisac uvijek žudi za nekim boljim svijetom, o tome sumnje nema. On implicite odgaja, naravno, zbog toga i treba čitati obvezno školsko štivo. Problematični pak ostaju ciljevi odgoja: oni se mijenjaju prema potrebama društva, a te malo traju pa prestaju, pa se mijenjaju: ideali djedova i baka nisu nipošto ideali i još neostvareni snovi nekih novih naraštaja.

Luk i voda

Požaliti se, danas, na pedagošku nemoć pred tjeskobom i crninom koja izvire iz školske lektire/književnosti čini mi se i nehotice licemjernim: stoga i ova bilješka. Osim toga, čini mi se i podcjenjivanjem inteligencije mladih ljudi koji idu u školu.

Oni su, danas, natopljeni i prožeti sadržajima sredstava masovnog priopćavanja, to jest stvarnošću kako se lomi kroz televiziju, novine, magazine sjajnih stranica. Svijet što ga odasvuda razabiru apsolutno je svijet zla, laži i nasilja kojemu se na kraj stati ne da. Tata se stalno napija i mlati mamu, koja je pak pobjegla u neku zaštićenu kuću. Uglednici s titulama rastaju se i javno upropaštavaju pred očima javnosti, natežući se oko djece kao u Brechtovu Kavkaskom krugu kredom ili u pričama Salamunovim. Na ulicama se ubijaju vatrenim oružjem, bodu noževima; politički ljudi zemlje ispadaju sitni ili golemi lopovi, ljudi sumnjive etike što se uzajamno prisluškuju i prokazuju po novinama te po ekranima svađaju kao zadnja stoka.

Filmske i pjevačke zvijezde velikoga svijeta, ideali uspjeha i ljepote s glamuroznih fotografija, stalno imaju posla s drogom, policijom, vožnjom u pijanom stanju; prelijepu francusku glumicu ljubavnik ubija nožem u hotelskoj sobi. Iza škole čekaju dileri s tabletama ekstaze ili čarobnim prahom, alkohol je pravilo; još jučer je bio rat kojega strahote jedva da mogu biti stvarne, a sjećanje na njih služi samo tomu da se još dublje ogrezne. Na ekranima su svako malo slike mrtve djece u Palestini, ili gladne afričke djece nadutih trbuha, a ni u nas nisu baš ljudi siti. Što je u svemu tome neka mračna pripovijest hrvatskog pisca s kraja 19. ili s početka 20. stoljeća? Luk i voda, čista naiva.

S tim zlom teško je nositi se, još teže živjeti, i kad bi barem prestajalo na kućnome pragu! Ako već roditelji ne mogu odgajati djecu, ne mogu to ni pedagozi: to vrlo uspješno obavlja ukupno ozračje društva, sve oko nas, sve ono što društvo čini i hoće i djeci zorno stavlja pod nos. I čini mi se, trebalo bi doista poći od izvrnute premise: da, svijet nije dobar. Svijet je zaista pun zla i nasilja kojemu malo što možemo suprotstaviti. Možda ima jedno: svakodnevno sitno ili krupno dobro što ga jedni drugima možemo učiniti postaje pravo junaštvo, herojsko djelo odricanja od sebe sama za volju nečeg boljeg i većeg od naših prvobitnih impulsa.

I zatječem se, evo, kako i sam propovijedam, a mrzim svaku moralnu pouku koja ne izvire iz stvari same i koja nam se nameće mimo mogućnosti shvaćanja. Možda tu leži neka prilika za odgoj — a dobre ljude koji su se zbog crnine književnosti uznemirili duboko razumijem. Kako ide ona stara: koga bogovi ne vole, učiniše ga pedagogom... Njima, dakako, nije lako, piscu je često još teže.