Želja za ljubavlju

Želja za ljubavlju

Tek osebujnom trilogijom, koju čine filmovi Zuckerbaby (1985), Bagdad Café (1987) i Rosalie Goes Shopping (1989), dobivamo Adlona kultnoga redatelja. Kada se pridoda i film Salmonberries (1991), dobivamo rijetku navlastitu, postmodernu tetralogiju

Percy Adlon redatelj je iz okrilja poznatoga Film Verlag der Autoren, bavarske meke njemačke i svjetske kinematografije. Poput poznatih i slavnih bavarskih prethodnika — primjerice Fassbindera, Wendersa, Herzoga... — i on je stekao stanovit publicitet i postigao uspjeh na svjetskom tržištu, posebice tijekom osamdesetih. No, prije svega, Adlon je autor art-pedigrea. Njegov je redateljski senzibilitet izvorno klasične provenijencije — na Sveučilištu Ludwigs-Maximilian u Münchenu studirao je povijest umjetnosti, književnost i teatrologiju. Adlon je na svojim počecima snimao televizijske dokumentarce, a prva su mu igrana ostvarenja posve ozbiljni filmovi literarizirane pozadine i složenije dramatske fakture/teksture.

Uvjerljiv početak

Tako se dugometražni prvenac, Celeste (1981) bavi životom slavnoga pisca Marcela Prousta, iz vizure njegove kućepaziteljice. Priča je to o rađanju prijateljstva između dviju isprva posve različitih osoba. Fünf letzte Tage (1982) istinita je priča iz doba nacizma, koja govori o pet posljednjih dana mlade članice antinacističkog pokreta u zatvoru prije pogubljenja. Narativno i redateljski, to je Adlonov najuvjerljiviji uradak iz toga razdoblja. Die Schaukel (1983), pak, daje precizan portret münchenske aristokratske porodice prije Prvoga svjetskog rata. Film bez jake dramatske okosnice kostimirana je studija kraja epohe bavarske i njemačko-francuske povijesti.

No, ono što neupitno držim najvažnijim za Adlona kao art-redatelja, i što mu donosi svojevrstan kultni status u stanovitim krugovima, njegovi su postmodernistički, nadasve zabavni filmovi koji slijede nakon gore opisanih ozbiljnih.

Svojevrsnom trilogijom s glumicom Marianne Sägebrecht Adlon ucrtava sebi prepoznatljivo mjesto u topografiji svjetskoga filma. Tim filmovima on probija i barijere uspješnosti na američkim box-officeima i čini korak naprijed od više serioznih negoli posebice vrijednih prethodnih ostvarenja. Tek osebujnom trilogijom, koju čine filmovi Zuckerbaby (1985), Bagdad Café (1987) i Rosalie Goes Shopping (1989), dobivamo Adlona kultnoga redatelja. Kada se pridoda i film Salmonberries (1991), dobivamo rijetku navlastitu, postmodernu tetralogiju.

Postmoderna tetralogija

Zuckerbaby (Sugarbaby), unatoč slatkomu naslovu, gorka je komedija. Postmoderni pastiš, crossover žanra komedije i nenamjeravane tragedije u medijski posredovanu okolišu. Film je to umjetnih boja velegrada, iza kojih viri samoća njegovih protagonista. Zuckerbaby je priča o smrti i... ono malo života.

Alijenirani velegrad, sa svim svojim dnevnim rasporedima, ovdje oličenima u strogoj matematici ruta za vlakove podzemne željeznice, zapravo je mrtvo tijelo. Otuda i gorčina filma o neobičnoj, šećernoj, ali i nemogućoj ljubavnoj priči između namještenice pogrebnoga poduzeća (Marianne Sägebrecht) i strojovođe vlaka (Eisi Gulp). Film plijeni jednostavnošću. Ogoljena fabula daje mu prostor za minuciouznu studiju o otuđenju i želju za ljubavi i ljepšim životom.

Marianne Sägebrecht nakon filma postaje zaštitnim znakom redateljeve poetike i kreće u međunarodnu karijeru. Osoba je to za koju Adlon piše još dva scenarija, za dva američka filma u trilogiji o mjestima ljepote u otuđujućem okolišu.

Bagdad Café (Out of Rosenheim) sigurno je najbolji dokaz autorske (sa)zrelosti Percyja Adlona. Ta topla priča, smještena u pustinje Nevade, govori upravo o dobroti i ljepoti. U bizarno okružje životnih zaboravljenika, koji egzistiraju na civilizacijskim marginama, stiže punašna Njemica Jasmin i... mijenja život svima.

Ona dolazi s kovčegom punim muških stvari i postupno unosi toplinu života u taj multikulturalni Bagdad. Naime, u caféu se nalaze kako crni i bijeli gubitnici tako i hispano-konobari, indijanski šerifi, ali i umirovljeni holivudski koreograf, u jednoj od dojmljivijih interpretacija Jacka Palancea. Jasmin se sprijateljuje sa svima, da bi s Brendom (CCH Pounder), nervoznom, tamnoputom i mršavom vlasnicom Bagdad Caféa, uspostavila odnos ženske solidarnosti i prisnosti.

Narativni crescendo priče o nestvarnom Bagdadu dan je u obliku mjuzikla s mađioničarskim točkama. Upravo ta magija sublimira Adlonov redateljski procéde u ovome filmu.

Fotografija pastelnih filtera Bernda Heindla i posve nestvarno okružje daju filmski vrlo uvjerljivu fantaziju o gubitništvu i ponovno vraćenu smislu života.

Bagdad Café postaje kultnim filmom i više nedosegnutim Adlonovim dometom.

Nijemci i Amerikanci

Treći film spomenutga ciklusa s Marianne Sägebrecht, Rosalie goes Shopping pokazuje već stanovito slabljenje nadahnuća. Priča filma smještena u Stuttgart u Arkansasu tragikomični je sublimat bavarske nostalgije i američkoga poduzetništva. Iako Adlon u ovome filmu tematizira američki konzumerizam, u njega nema kritičkoga žalca.

Na neki način, on prihvaća postmoderno relativiziranje i estetiku potrošnje, ne propitujući moralne osnove zatečenoga potrošačkog welfare-statea.

Bizarna galerija likova u filmu balansira između karikaturalnosti i tragizma, no redateljski priča ostaje nedorečenom, tek u naznakama.

Stilizacija postava, od već stalne pastelne fotografije do neuvjerljivosti dramskih situacija, pokazuje iscrpljenost predloška započeta sa Zuckerbaby.

Mnogo sjetnijoj impostaciji Adlon će se posvetiti u već spomenutom završnom filmu njegove postmoderne tetralogije, Salmonberries (Brusnice).

I ovoga je puta to priča o Njemici u Americi, no sada smještena u tundre Aljaske. Roswitha (Rosel Zech) radi kao bibliotekarka u mjestu gdje se polarna svjetlost izmjenjuje s ledenim noćima. Radost joj čini i skupljanje brusnica, jedinoga bilja što ga ima u izobilju u nesmiljenome okružju.

Upoznavši eskimsku djevojku u potrazi za identitetom, mijenja joj se život.

Dvije se osamljene žene zbližuju. Sekvenca što prethodi zbližavanju poetski je uobličeno putovanje kroz tundru, uz sjajnu fotografiju Toma Sigela i pjesmu Barefoot Boba Telsona, što ju izvodi protagonistica filma, K. D. Lang. Drugi je dramatsko-poetski vrhunac filma sadržan u kratkim sekvencama dugih zatamnjenja kada dvije žene sublimiraju svoj pritajeni erotski odnos.

Zajednica ocrtana u ovome filmu spoj je različitih diskursa u izdvojenoj multikulturalnoj zajednici, postmoderni pastiš civilizacijskih modela.

Svojevrsna Adlonova postmoderna tetralogija redateljski ga približava najvećim bavarskim autorima iz Film Verlag der Autoren s početka članka.

Marijan Krivak