Želja za drugim svijetom

Želja za drugim svijetom

Kretanje i plesne sekvence su kao s nekim odmakom, svečane i znakovite. Svaki predmet na sceni ima simbolično značenje, a sve zajedno uvijek čini čvrstu cjelinu i misao

Odijelo ne čini čovjeka, stari je aforizam koji ponavljaju posljednji romantičari dok većina gubi bitku s moćnim imperativima potrošačkog društva. Na plakatima, u izlozima, časopisima i novinama, na televiziji, kao divertisman koji će prekinuti bilo koji program ili onaj nezaobilazni prostor između emisija, smiješe se tjelesno iznimni i iznimo odjeveni primjerci ljudske vrste: mladenački ležerni, ili poslovno šarmantni, ili klasično romantični, ili nešto četvrto, ali u načelu za svaki ukus ponešto. Svatko se od gledatelja u nečemu može naći, nešto prepoznati kao vlastiti stil, na trenutak se projicirati u manekenskim tijelom predloženu kombinaciju. I sve je u redu dok je odjeća izraz individualnosti, osobnosti. Ali kad odjeća učini ljude lutkama, pa svi izgledaju jednako, nastaje nešto jako tužno. A još je tužnije kad roditelji misle da je za njihovu djecu najprobitačnije da budu lutke. (Osobno sam doživjela jednu dječju reviju na kojoj je majka jedva prohodalo rasplakano dijete nesmiljeno gurala na pistu.) Beznadno, kao novi krug pakla.

Plesni teatar Jasminke Petek Krapljan, dugogodišnje voditeljice sisačkoga plesnog studija Kristalna kocka vedrine, već petnaestak godina privlači izrazitom autorskom osobnošću. Njezine predstave (posljednje pamtimo Sobu cimetove boje i Iza zatvorenih vrata) lirski su satkane od dojmljivih slika natopljenih pažljivo i točno odabranom glazbom. Kretanje i plesne sekvence su kao s nekim odmakom, svečane i znakovite. Svaki predmet na sceni ima simbolično značenje, a sve zajedno uvijek čini čvrstu cjelinu i misao.

Ozbiljni anđeo

Noć velike sezone premijerno je izvedena u svibnju 2003, a 3. listopada odigrana je u povodu Dana kazališta u Sisku. Na stolovima u predvorju sisačkoga Kazališta 21 stajali su primjerci časopisa »Vogue«, »Marie Claire«, »Cosmopoliten«, koje je dio ženske publike odmah rado prelistao, dok su na videu prikazivane snimke revija s Fashion TV-a. I onda uđete u vrlo šturu dvoranu i počne se odmotavati drugi svijet. Djevojke jednako jako narumenjenih obraza, rumenih rubaca i haljina, koje se čas čine ekskluzivnim modelom čas visećom krpom, ulaze gurajući krevete. Čine to lijepo, ujednačeno, pravilno — iskoreografirani ples kreveta. No, kad se ti jednostavni kreveti sa sivim madracima postave u prostor, a usput se pravilno pale gole žarulje, ušli smo u pustu, tužnu prostoriju. Slike koje slijede bolnim asocijacijama samo produbljuju emociju. Kreveti bez madraca su rešetke. Jesu li te jednako napadne, sjetne žene u bolnici, ludnici ili zatvoru? Je li to san ili maštarija? Manekenski superiorno, nedodirljivo prolazi jedan ozbiljni anđeo, odnosno mladić s krilima. Skinuta krila poslije će probati netko drugi, ali kratko, pa će završiti obješena o klin, a scena postaje sve crvenija, osobe sve tamnije. Plesna točka u paklu. Kao želja, simbol onoga drugog, glamuroznoga revijalnog svijeta.

I na kraju nasilno, odnosno umjetno spajanje dvaju svjetova: projekcija snimke s Fashion TV-a preko umornih vlasnica sivih madraca i rešetkastih kreveta. Tijekom projekcije najviše se bijele skinuta krila. Preko lijepih, našminkanih lica i ušminkane djevojčice, male manekenke, s velikom mašnom na glavi na kojoj piše Kitty. I mrak.

Maja Đurinović