Zajamčena visoka gledanost

Zajamčena visoka gledanost

Elizabeta Kukić, koja tumači glavnu ulogu paranoidne ZET-ove vozačice, Milice Šafranek, utjelovila je lik s punom uvjerljivošću i energično, do krajnjih granica koje je adaptirani tekst dopuštao

Odluka Satiričkog kazališta Kerempuh da na repertoar uvrsti popularnu komediju Balkanski špijun Dušana Kovačevića (Maratonci trče počasni krug, scenarij za Ko to tamo peva), koja je hrvatskim gledateljima najpoznatija po kultnom istoimenom filmu Božidara Nikolića i Dušana Kovačevića, nekome se može učiniti ziheraškim potezom, jer je predstavi unaprijed zajamčena visoka gledanost, no riječ je o umjetnički vrlo rizičnu projektu. Naime, teško je napraviti predstavu koja bi mogla parirati izvrsnom filmu, što je spomenuto kazalište iskusilo ne osobito uspjelim postavljanjem slavnog Cabareta. Odluka Mustafe Nadarevića — koji se već 1995. odvažio na zanimljivu, ali često osporavanu modernizaciju sjajnoga Brešanova Hamleta u Mrduši Donjoj (a režirao je i Let iznad kukavičjeg gnijezda) — da adaptira ovaj Kovačevićev komad prebacivši ga u Zagreb, u drugu polovicu devedesetih, bila je također odvažan potez i teška zadaća.

Ilija je Milica

Nadarevićeva adaptacija iznimno je uspjela kad je riječ o likovima. Glavni lik, u Kovačevića Ilija Čvorović, kojega je nenadmašno igrao Danilo Bata Stojković (za tu filmsku ulogu nagrađen Zlatnom arenom u Puli), nedavno preminuli komičar kojega smo posljednji put imali prilike vidjeti u Zagrebu upravo u Kovačevićevu Profesionalcu, u Nadarevićevoj adaptaciji uspješno je transformiran u ženu. Elizabeta Kukić, koja tumači glavnu ulogu paranoidne ZET-ove vozačice, Milice Šafranek, utjelovila je lik s punom uvjerljivošću i energično, do krajnjih granica koje je adaptirani tekst dopuštao. Činjenicu da je Miličino djevojačko ime Milosava Čvorović (ona to otkriva u razgovoru s inspektorom), Nadarević iskorištava kako bi ukazao da su se i u devedesetima u Hrvatskoj mijenjala i imena, a Miličin muž čak ističe njezinu nacionalnost kao izvor njihovih problema.

Edo Vujić izvrstan je kao tragikomični plašljivi papučar Lojza Šafranek, muž u pregači koji kukiča stolnjake, također originalno i maštovito stvoren Nadarevićev lik. Mustafa Nadarević sebi je ispravno dodijelio lik Miličina brata Đ ure (u filmu ga je glumio hrvatski glumac Zvonko Lepetić), živčana gubitnika na granici ludila, koji preuzima sestrinu paranoju. Korektni, ali ne osobito izražajni u manje zahtjevnim ulogama bili su Duško Gruborović kao podstanar Žak Horvatić i Anita Matić kao kći, Sonja Šafranek.

Scenografija Slavice Radović uspješno dočarava stan ne osobito bogate obitelji, s učestalo korištenim otvorenim prozorom prema dvorištu. Prikladno su realistični i kostimi, a osobito su efektni Đ urini. Raznovrsni songovi Mateja Meštrovića i Marija Mirkovića, u prijelazima između scena, dodatno naglašavaju pojedine komične situacije.

U drugom dijelu predstava gubi na duhovitosti, što je neizbježno zbog sve mračnijih posljedica Čvorovićâ paranoje, ali nažalost ne dobiva na dramskoj snazi, jer se i dalje glumi u lagano-komičnom stilu (čak i kad se spominje prebijanje do smrti), do sama kraja.

Na pola puta

No, polako dolazimo i do glavnoga problema predstave, a to je kontekst. Paranoja kao tragična posljedica društvene indoktriniranosti komunističkom propagandom izvrsno funkcionira u Kovačevićevoj komediji, no u Nadarevićevoj adaptaciji dolazi do određenih problema. Vrijeme radnje je kraj Clintonova mandata, bosanska Srpkinja Milica skriva Titovu sliku, a Lojza ističe Miličinu borbu za Hrvatsku. Da je vrijeme radnje bilo u osamdesetima, stvari bi s ovakvim likovima i u hrvatskoj metropoli još besprijekorno funkcionirale. Ako je Nadarević baš htio smjestiti radnju u Zagrebu potkraj devedesetih, onda je njezina paranoja zbog navodnoga francuskog špijuna pomalo izvan konteksta, kao i kombinacija njezina domoljublja i Titove slike ispred koje se Milica zaklinje (u originalu Staljinove). Doista, nisu li devedesete u Hrvatskoj imale dovoljno vlastitih paranoja i indoktriniranosti koje su se mogle iskoristiti u predstavi? Ovako mi se čini da adaptacija zastaje na pola puta, s jednom nogom u Kovačevićevoj Srbiji u vrijeme komunizma, a s drugom u suvremenom Zagrebu.

Ipak, vrline predstave višestruko nadmašuju spomenute nedostatke, riječ je o ostvarenju koje svakako treba pogledati. Trojac izvrsno adaptiranih glavnih likova u vrsnim glumačkim interpretacijama čvrst je temelj predstave i njezin najuspješniji segment zbog kojeg znatno nadilazi prosjek zagrebačkoga komediografskog repertoara.

Zlatko Vidačković