Vodič našeg doba

Vodič našeg doba

José Ortega y Gasset, Pobuna masa, prev. Duška Gerić Koren, Golden marketing, Zagreb, 2003.

Izuzmemo li trajno popularne latinoameričke romanopisce, Pobuna masa najslavnija je knjiga na španjolskom jeziku napisana u proteklom stoljeću. Ortega y Gasset autor je koji, osim što piše o masama, piše i za mase: zbog vrlo primamljivog stila i jasnoće teksta, knjiga je ubrzo nakon objavljivanja 1930. postala rado čitana u cijeloj Europi, a u nas prvi je put prevedena još prije šest desetljeća. Knjiga popularnost može zahvaliti ponajprije sretnoj kombinaciji filozofskog eseja i kulturološke studije, a aktualnost koju ima i danas imat će posve sigurno još neko vrijeme. I to zbog teme koju danas favoriziramo zbog natruha kultur-pesimizma i pokušaja da se — Jaspersovim riječima kazano — opiše »duhovna situacija vremena«.

Ukratko, knjiga je filozofska analiza stanja u europskoj civilizaciji prve trećine 20. stoljeća. U njoj Ortega y Gasset analizira nastanak čovjeka mase, kojega vidi kao apsolutni novitet u povijesti naše civilizacije, nastao kao rezultat specifičnih kulturnih, društvenih i političkih prilika. Lucidnost Ortegine sociološke i političke doktrine ovdje proizlazi iz filozofske vizije, a aktualnost ponajprije leži u profetskom karakteru knjige: dolazak mase na vlast u društvu zbio se u epohi fašizma i komunizma, a traje i danas. Filozof masom ne smatra određenu društvenu klasu ili mnoštvo kakvo historijski poznajemo još od Francuske ili Oktobarske revolucije. Ortega y Gasset ovdje ne uvodi elitistički koncept društva, nego stvara terminus technicus kojim označava posve nov tip ljudi: masa je ponajprije prosječan čovjek, a ne skupina osoba. Biti čovjek mase znači biti inertan i zadovoljan životom koji živiš, smatrajući da je takva duhovna ispraznost i prosječnost obvezatna i za sve druge članove zajednice. Čovjek mase čovjek je uličnoga fakulteta koji je u eri moderniteta dobio pravo glasa i smatra da ima pravo na mišljenje o svemu.

Diktatura mase

Stoga ne čudi da mnogi knjigu danas čitaju kao recentno štivo, prepoznajući u njoj sve elemente psihologije gomile koja je još, nakon radova Riesmana ili frankfurtovaca, aktualna tema. Život u postmodernom društvu ili kako ga već nazivamo dodatno je osnažio procese o kojima piše Ortega y Gasset i ujedno ih zakomplicirao. Napustivši koncept alijenacije o kojem su pisali već spomenuti Riesman, Fromm, Sartre i ostali, suvremena teorija egzistencijalizam je transformirala u problem partikularnosti i univerzalnosti, naglašavajući kako je diktatura mase kao diktatura prosječnosti trajni problem u konstrukciji socijalnih odnosa. Gomila koja je odjednom postala vidljiva i moćna danas je ona koja kreira javno mnijenje i ukus društva, kupuje u shopping-centrima i zadovoljava se najbanalnijom zabavom.

Sve je to dakako stara tema, no zaboravljamo da kao filozofski i sociološki konstrukt potječe upravo od ove glasovite knjige. Ortega y Gasset nije samo lucidno predvidio epohu banalnosti, nego i među prvima ukazao na probleme s kojima će se suočiti društvo 20. stoljeća. Nimalo konzervativno, on se zalaže za revitalizaciju filozofije za koju smatra da je »odustala od postavljanja radikalnih pitanja« i stoga iznevjerila svoju funkciju: nije nužno da filozofi vladaju ili vladari filozofiraju, nego je dovoljno da ona postoji, a to u eri kad su filozofi političari, znanstvenici ili književnici, nije nimalo jednostavno. Autor je također lucidan kad analizira upravo one teme koje su i danas predmet spora, kao što su npr. problem ujedinjenja Europe, zastrašujući i nehuman rast tehnike ili nestanak nacionalnih država. On smatra da samo radikalno znanje može nadvladati današnju političku i društvenu dezorijentaciju, a nipošto znanost koja je spregom liberalne demokracije i tehnike zapravo i stvorila čovjeka mase.

Kritika suvremenosti

Pobuna masa vrlo je zanimljivo štivo koje opravdano nosi naziv klasika te ujedno čini neku vrstu kulturološkog vodiča našeg doba: iako mu nije namjera konstruirati bitno drukčiju paradigmu socijalne dinamike, uspijeva dijagnosticirati pukotine u društvu koje su — sedam desetljeća nakon prvog izdanja — sada već postali tektonski procijepi. Autorove teze poput one o naciji koja se ne rađa, nego se stvara, nisu historijski novum, ali na ovim našim prostorima dosad u praksi još nisu prihvaćene. Njegova teza o konceptu ujedinjenja Europe kao »jedinstva u homogenosti« te zagovaranja pluraliteta unutar unifikacije političke su teme koje nimalo ne gube na aktualnosti. Osim toga, »biti pristaša lijeve struje, kao i biti pristaša desne, jedan je od bezbrojnih načina koje čovjek može izabrati da postane imbecil«, stajalište je o kojem u ovo predizborno doba svakako treba razmisliti.

Usprkos svim filozofskim uvidima i političkim analizama, Ortega y Gasset ipak je najpoznatiji po tezi o čovjeku mase kojem kao glavni prioritet nije sebe smatrati elitom, nego nametnuti prosječnost kao pravilo. Duhovno siromaštvo, fetišizam tehnike, rasap moralnih vrijednosti i potpuna dezorijentiranost suvremene filozofije — sve su to posljedice dolaska mase na vlast. One iste mase koja proizvodi i konzumira spektakle, nameće glupost kao najveću vrednotu i nudi pasivnost kao model socijalizacije. Kritika suvremenosti koju provodi Ortega y Gasset lišena je fraza i apstraktnih mjesta; odlikuje je istinska zabrinutost za radikalno novi svijet, čije je obrise nazirao i već spomenuti Jaspers u knjizi nastaloj tek godinu dana nakon ove Ortegine. Njegova je filozofska vizija lišena historijskog determinizma i ujedno je dobar primjer metafizičkog mucanja koje svojim skepticizmom pokušava postaviti radikalna pitanja o društvu u kojem živimo.

Tonči Valentić