Višeslojnost interpretacije

Višeslojnost interpretacije

Najveći domet predstave, barem s točke gledišta hrvatskih opernih prilika, svakako ostaje izvrsno uvježbani orkestar

Sedmu sezonu novoga rada Sarajevska je opera otvorila premijernom izvedbom Figarovog pira Wolfganga Amadeusa Mozarta. Nakon Puccinijeve Tosce s kojom je u veljači 1997. počela poslijeratno djelovanje, Verdijeva Trubadura i Krabuljnog plesa, standarda operetnog naslijeđa poput Leharove Vesele udovice i Kalmanove Kneginje čardaša, te poticanja domaće skladateljske produkcije kroz praizvedbe dviju bosanskohercegovačkih opera iz pera Asima Horozića (Hasanaginica i Aska i vuk), na red je došao Mozart. Nikako slučajno, jer nakon što se ustalio rad ansambla na nizu primjera u tradiciji romantičkog glazbenog kazališta, vrijeme je bilo da se ispita realno stanje njegovih snaga.

Mozartova je opera svojom savršenom jednostavnošću pravi lakmus papir koji ne daje mogućnosti skrivanja iza blještavila površinskog sjaja. Dovoljno je prisjetiti se ne baš slavnih detekcija stanja kazališnih orkestara u slučajevima Idomenea u Zagrebu i Figarovog pira u Osijeku u prošloj opernoj sezoni, da se uvidi kako izvođenje toga repertoara nužno zahtijeva izniman interpretativni angažman.

Krajnje izvodilačke napore tako je na pravi način uložila Sarajevska filharmonija na večeri operne premijere 4. listopada u Narodnom pozorištu Sarajevo, ponesena entuzijazmom i neumornim predanim radom koncertnog majstora Dževada Šabanagića, ujedno i umjetničkog voditelja Sarajevske opere.

Novo nadahnuće

Vječna aktualnost mozartovske tematike potakla ga je da upravo Figarovim pirom otvori novu sezonu, na početku koje je obnovio višegodišnju suradnju s umjetnicima iz Hrvatske, te uz dirigenta i redatelja angažirao i troje hrvatskih pjevača. Intendant zagrebačkog HNK, dirigent Mladen Tarbuk maestralno je ravnao glazbenim dijelom predstave, a u secco recitativima za čembalom agogičkim dramatizacijama gotovo intuitivno pratio događaje na sceni. Dokazao je da je Mozart blistav dio njegova reprezentativnog izvođačkog arsenala, osobito kada pred sobom ima izvanredne glazbenike, spretne i muzikalne svirače u orkestru i okretne, glazbenoscenski nadarene tumače na sceni.

Neraskidiv spoj sceničnosti i glazbe proizašao je iz bliske suradnje dirigenta s redateljem, Tarbuka s Ozrenom Prohićem, koji — premda je svoje vizualno rješenje temeljio na vlastitu radu za prošlosezonsko osječko uprizorenje istoga djela, u sarajevskom je ambijentu i novoj konstelaciji sudionika dobio nova nadahnuća.

U odnosu na osječku, sarajevska je predstava režijski dorađenija: skladnija u odnosu na glazbeni tijek, zahvaljujući suradnji s vrhunskim slovenskim koreografom Brankom Potočanom i višeslojno smisleno produbljenija osmišljenom uporabom svjetlosnih efekata koje je dizajnirao Ognjen Martinović.

Uspjela gostovanja

Također se u odnosu na osječku izvedbu mogao primijetiti znatan napredak u glasu i scenskoj uvjerljivosti sopranistice Valentine Fijačko, koja je kao Susanne ostvarila svoj dosad najveći interpretativni doseg. Dosadašnje je kreacije na isti način nadmašio i bariton Tomislav Bekić, nastupivši ovom prigodom prvi put kao Grof Almaviva, a ova će uloga — koja mu izvrsno pristaje, zasigurno obilježiti nastavak uspona njegove karijere. Treći hrvatski interpret — bariton Davor Radić kao tumač naslovne uloge, ostvario je još jedan u nizu solidnih opernih nastupa, premda u glavnim arijama nije zadovoljio očekivanja.

Među domaćim je snagama najupečatljivija bila sopranistica Adema Pljevljak kao Grofica Almaviva — skladne pojavnosti i kristalne bistrine glasa kojim ujednačeno vlada u svim registrima visine i dinamike, svojom pravom mocartijanskom bojom dostojna najvećih svjetskih pozornica.

Scenski izvanredna u glumački najzahtjevnijoj ulozi opere, kakve obično jesu uloge u hlačama — ulozi mladića Cherubina — bila je mlada mezzosopranistica Sanela Redžepagić, inače solistica Sarajevske opere. Skupini anđeoskih mladenačkih glasova ove operne produkcije priključuje se i sopran Aide Čorbadžić, trenutno apsolventice na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, vrtlareve kćeri Barbarine.

Uživljeni scenski angažman

Uz baritona Dušana Bugarina, koji je Bartola tumačio smjelo no s nedovoljno izraženim donjim registrom, svi su ostali interpreti, inače članovi Hora sarajevske opere, eventualne glasovne nedostatke nadoknađivali pravilnom deklamacijom i uživljenim scenskim angažmanom: Dajana Šegvić kao Marcellina, Jasmin Bašić kao Basilio, Mladen Urlić kao Don Curzio, Dragan Pavlović kao Antonio, te Deniza Avdibegović i Azra Hadžajlić kao Dvije djevojke.

Zbor je, kao glazbeno najslabija točka predstave, odlično dramski funkcionirao kao alkoholizirana raspojasana svjetina. Scenom su dominirali živopisni kostimi povijesnog nadahnuća Irene Sušac, dok je dekadenciju grofovske palače u nešto pojednostavljenom obliku u odnosu na osječke skice scenografijom izrazila Vanja Popović.

Najveći domet predstave, barem s točke gledišta hrvatskih opernih prilika, svakako ostaje izvrsno uvježbani orkestar. Ne preostaje nam drugo nego da dokle god neko Mozartovo djelo na program ne odluči staviti Riječka opera, na Mozarta odlazimo — u Sarajevo.

Jana Haluza Lučić