Veličanstveni gubitnik

Veličanstveni gubitnik

Thomas Bernhard, Wittgensteinov nećak, Meandar, Zagreb, 2003.

Godina 1989. nalikuje neobičnom sjecištu tajanstvenih sila koje pokreću univerzum i kao takva sigurno bi bila zanimljiva i numerolozima (sjetimo se kako su samo analizirali datum jedanaesti rujna). Ne samo da je te, 1989, pao Berlinski zid, što je općepoznata stvar, nego se u toj godini dogodio i za književnost niz vrlo važnih stvari. Kao prvo, 1989. objavljen je drugi prijevod na hrvatski Joyceova Uliksa (preveo ga je Luko Paljetak nakon dugogodišnjeg asketskog rada), jedne od najvažnijih knjiga u povijesti književnosti; zatim te je godine umro Danilo Kiš, veliki književni bard, individualac i antiideolog — koji nas je tako ostavio na vjetrometini rata (koji se počeo kotrljati te iste 1989), bez vlastita, za nas dragocjena, komentara tih događaja (a sam je govorio da ima rodbinske veze s čuvenim Viragom iz Mađarske, iliti Leopoldom Bloomom iz Uliksa); te još, te iste godine — što je također vrlo važno — umire i veliki austrijski pisac Thomas Bernhard, bez ikakva pretjerivanja iznimni velikan. Prema tome, godina 1989. zaista obilježava kraj jedne epohe.

Thomas Bernhard rođen je u Nizozemskoj, ali dobar dio života proveo je u Beču, kao i po mnogim drugim mjestima, pa i selima gdje je uglavnom boravio zbog bolesti na plućima, raka. Objavio je dvadeset proznih djela, kratkih priča i romana, nekoliko zbirki poezije, kao i dvadesetak drama. U ovoj je recenziji u središtu pozornosti njegov kratki roman-esej Wittgensteinov nećak, objavljen u sklopu izabranih djela. Bernhard je u nas jako malo prevođen, gotovo ništa, doduše bio je prije nekoliko godina preveden njegov izvrsni Imitator glasova. Lani imao sam prilike pročitati još jedan izvanredni roman-esej Gubitnik, objavljen tijekom osamdesetih. No to je još premalo za ovog izvanrednog autora, pisca u rangu Kafke, primjerice, pa je hvale vrijedan projekt njegova prevođenja.

Cinizam i žuč

Ali i malo je dovoljno da se vidi kakav je Bernhard pisac. Wittgensteinov nećak, kao i Gubitnik, nastao je u Bernhardovoj zreloj fazi, odnosno u njegovoj starosti, u zimi njegova života; ali zimi koja je potvrdila njegovu vitalnost. Ta su oba djela, literarizirani eseji o životu i umjetnosti, pisana s gorčinom, sa žuči, s neviđenim osjećajem za realno, za objektivno, sa strašnom dozom cinizma i crnoga humora. Ta su djela nastala kao sažetak života provedena bez kompromisa u borbi s nerazumijevanjem sredine i žudnjom za idealom koji neumoljivo iza sebe ostavlja samo gubitnike, ali i njihova veličanstvena djela. Otuda i Bernhardov karakteristični, kao pelin gorki perfekt, kao vrijeme u kojemu izgovara ove priče i kao svojevrstan tip pismenosti; gramatičko vrijeme koje određuje intonaciju pripovijetke. Dok u beletristici dakako uglavnom prevladava prezent pa je svako drugo vrijeme to teže osvojiti.

Zapravo, opasno je i teško čitati ovu prozu. Bez pretjerivanja, ako ste dovoljno senzibilni, osjećat ćete se kao da ste rukom dodirnuli golu električnu žicu. Eseji su puni gorčine, iskustva, cinizma i žuči, ali s nevjerojatnom preciznošću, crnim humorom i jezgrovitošću pogađaju i rasijecaju samu bit stvari, srž teme. Tu nema ni trenutka opuštanja, svaki redak, svaka gorka šala, plaćena je godinama patnje, askeze, skandalima, polemikama, krvlju u bolnici za plućne bolesti, osobnim ludilom. To su zapravo sinopsisi njegova života i života njegovih prijatelja koje je ogolio do kosti. Možda je zbog toga svega u svojim kasnim djelima ponešto agresivan i čangrizav, gotovo nepodnošljivo drzak. Nemojmo se zavaravati nikakvim teorijama, ova je proza plaćena životom, načinom življenja. A to je srž o kojoj sam govorio prošlih godina pišući o poeziji pa i prozi.

Evo samo ukratko skice Wittgensteinova nećaka, osobe koja je povod ovoj knjizi: potječe iz najbogatije austrijske obitelji koja se bavila izradom topova i oružja, a dala je dva luđaka: Ludwiga i njegova nećaka Paula. Ludwig je postigao slavu u Londonu, ali to ni najmanje ne smeta obitelji da ga i dalje smatra potpuno ludim. Njihova filozofska istraživanja i njihovi traktati odnosili su se samo na zgrtanje novca. Paul je bio jednako lud kao i stric Ludwig — a uz to i Bernhardov prijatelj — samo nije ništa pisao pa su ga jednostavno s vremena na vrijeme slali u ludnicu. Dakle, iako sam pročitao samo tri Bernhardove knjige, s nestrpljenjem očekujem ostale prijevode.

Rade Jarak