Uvrnuta razbibriga

Uvrnuta razbibriga

Autorovi artificijelni interijeri transformirani su u zmijsko gnijezdo u kojem njegovih 8 zmija stalno sikću jedna na drugu

George Cukor davne je 1939. okupio u Ženama holivudsku žensku glumačku elitu u sastavu Joan Crawford, Norma Shearer, Rosalind Russell, Paulette Goddard i Joan Fontaine, pridodavši im poneko manje razvikano pojačanje poput Lucile Watson, Margaret Dumont i Ruth Hussey, ne bi li ih natjerao da nam govore o muškarcima koje one vole, mrze, čeznu za njima ili ih netom napuštaju. Šezdeset i tri godine poslije, François je Ozon u 8 žena pokušao reciklirati gotovo identičnu formulu, okupivši francusku žensku glumačku elitu u Technicoloru, u sastavu Catherine Deneuve, Isabelle Huppert, Emanuelle Beart, Fanny Ardant, Virginie Ledoyen, Danielle Darieux, Ludivine Sagnier & Firmine Richard, natjeravši ih da se svađaju, mrze i jedna drugu optužuju za ubojstvo muškarca koji tijekom cijeloga filma leži mrtav u njihovoj ladanjskoj vili.

Ono što je pošlo za rukom Ozonu, nije uspjelo nijednom francuskom filmašu u posljednjih tridesetak godina. Kakva je to magična Ozonova privlačnost pred kojom je pokleknuo ovakav raskošni ženski team? Što je to natjeralo madame Deneuve da nam dokazuje kako njezin vokalni potencijal više nije onakav kakav je bio u doba Cherbourških kišobrana? Što je to natjeralo njezine kolegice, ne računajući na ganutljivi nastup veličanstvene Danielle Darrieux. koja majstorski izvodi uglazbljenu Aragonovu poemu Il n’y a pas d’amour houreux, da se ponašaju kao da su se zatekle na audiciji za Story Super Nova Music Talents? Odgovor je jednostavan: htjele su se dobro zabaviti! No, ako se ekipa dobro zabavljala na setu, to još ne znači da je dobro zabavila i nas. Barem ne u potpunosti.

Jer, ako Cukora možemo smatrati najsimpatičnijim redateljem žena, koliko god rukopis njegovih Žena bio miljama udaljen od subverzivnoga protofeminističkog manifesta, Ozon ne voli žene, nego glumice. U Ozonovoj ambivalentnoj priči koja barata motivima rivaliteta, incesta, trudnoće, ubojstva i preljuba, začinjena ponekim lezbijskim poljupcem, koji nas je više nasmijao nego sablaznio, nikad nismo posve sigurni svodi li se njegov rukopis na zanosnu proslavu ženskoga duha ili na razornu mizoginiju. A autorovi artificijelni interijeri transformirani su u zmijsko gnijezdo u kojem njegovih 8 zmija stalno sikću jedna na drugu. Siktanje bi se prekinulo tek kad bi svaka došla na red da otpjeva svoju glazbenu numeru, kao inteligentnu zamjenu za klasični monolog, kojom one razotkrivaju svoje karaktere.

Ozonova rupa

Ozon je oduvijek volio teatar. Način na koji je fasbinderizirao mizanscenu prekrasnoga filma Gouttes d’eau sur pierres brulantes, identičan je načinu na koji je kjukorizirana mizanscena 8 žena. Dakako, referencije se u Ozonovu pastišu protežu od Cukora prema Minelliju, Demyju i Agathi Christie. A identičnu taktiku koju primjenjuje Ozon na svoje glamurozne junakinje, transformirajući ih u Diorove lutke, reciklirat će Todd Haynes u melodrami Daleko od raja. U obama slučajevima riječ je o filmašima koji glumice ne odijevaju, nego tapeciraju. No, za razliku od inteligentna Haynesa, koji je sa Sirkom učinio ono što je Ozon u svom opusu učinio s Fassbinderom i Ms Christie, 8 žena ne ide dalje od uvrnute razbibrige, premda je autor dovoljno strpljiv da svakoj glumici ostavi identični prostor.

On se poigrava sa svojih 8 žena na isti način kao što se John Galliano poigrava sa svojih 20 žena na modnoj pisti. Može činiti s njima što mu se prohtije. Pretvarati ih u zmije otrovnice i gizdave rajske ptice. Tjerati ih da pjevaju, čak i kad im se ne pjeva. No, prošla su ona stara dobra vremena kad nam je od ekscesnog Ozona ponestajalo ozona. Upao je u komercijalnu rupu, što je postalo evidentno nakon kanske premijere njegova najnovijeg filma Swimming Pool, čijim su plakatima bili oblijepljeni gradski autobusi, što je unatrag nekoliko godina bilo nezamislivo. Hrvatska ga publika dočekuje s većim zakašnjenjem, ali u lepršavijem izdanju. Bolje ikad no nikad.

Dragan Rubeša