Uvjerljiv epski zamah

Uvjerljiv epski zamah

Kawalerowicz je u svojoj verziji očito želio zadržati posve afirmativan odnos prema ranim kršćanima, kao i spektakularan epski zamah, no istovremeno zauzeti i trezven realistički odmak

Posljednjih godina poljska kinematografija producirala je nekoliko velikih povijesnih spektakala, temeljenih na klasičnim djelima poljske književnosti. U nas smo prije dvije godine, zahvaljujući Pulskom festivalu, imali prilike vidjeti adaptaciju Sienkiewiczeva romana Ognjem i mačem, simpatičnu staromodnu epsku produkciju u redateljskoj izvedbi međunarodno neafirmirana Jerzyja Hoffmana, dok je najslavniji poljski filmaš Andrzej Wajda nešto ranije adaptirao je Mickiewiczev kapitalni romantičarski ep Gospodin Tadija. S dvogodišnjim zakašnjenjem u naša je kina stigla treća poljska superprodukcija i navodno najskuplji poljski film uopće (u produkciju je uloženo i nešto njemačkog i američkog kapitala), prilagodba najčuvenijega Sienkiewiczeva romana Quo vadis koju scenaristički i redateljski potpisuje Jerzy Kawalerowicz, jedan od prvaka poljskog autorskog filma pedesetih i šezdesetih.

Koncentrirano i precizno

Premda je Kawalerowicz u doba snimanja Quo vadis bio u osamdesetoj godini života, recimo odmah da se njegov film odlikuje režijskom i narativnom koncentriranošću i preciznošću koja ne odaje čovjeka visoke životne dobi. Kawalerowicz je i prije Quo vadis, čija mu je realizacija navodno bila životni san, pokazivao sklonost temama iz dalje i daleke prošlosti — radnja njegova najčuvenijeg filma Majka Ivana Anđeoska, koji je 1961. nagrađen posebnom nagradom žirija u Cannesu, smještena je u Poljsku u sedamnaestom stoljeću, dok se priča pet godina kasnije nastala Faraona, kao što naslov sugerira, zbiva u doba starog Egipta. Radnja filma Quo vadis smještena je u antički Rim, u prvo stoljeće naše ere, kad su se za Neronove vladavine provodili okrutni progoni ranih kršćana. Sienkiewiczev roman i njegove dosadašnje filmske adaptacije, od kojih je najpoznatija ona holivudska Marvina LeRoya iz 1951, apologija su kršćanstva, no dana nadasve uzbudljivom pričom garniranom melodramskim ljubavnim odnosom kršćanke i rimskog vojskovođe kojega ljubav preobrati od gordoga i mjestimično razuzdana ratnika i patricija u predana kršćanina. Kawalerowicz je u svojoj verziji očito želio zadržati posve afirmativan odnos prema ranim kršćanima, kao i spektakularan epski zamah, no istovremeno zauzeti i trezven realistički odmak (uz nekoliko naturalističkih ekskursa) te naglasiti lik Neronova arbiter elegantiarum, Petronija, kao slobodoumna individualca koji pribrano i bez predrasuda sagledava intimne krize i burne političke događaje, a čija je perspektiva ona koja Kawalerowicza po svemu sudeći najviše zanima i koju možda smatra najintrigantnijom današnjim recipijentima.

Vrsnoća interpretacije

Rezultat takvih autorskih nastojanja ponešto je neujednačen, ali nedvojbeno vrijedan film, čije su slabije strane stereotipna, nerazrađena i sterilna središnja ljubavna priča (koja pak, vjerojatno ponajprije zahvaljujući znalački pronađenim utjeloviteljima ljubavnika u holivudski glamuroznima Pawelu Delagu i Magdaleni Mielcarz, nijednoga trena ne gubi na funkcionalnosti) te nekako zakašnjelo profiliranje lika apostola Petra; dobre strane ipak prevladavaju — rafiniran vizualni stil koji posebno plijeni interijernim scenografskim rješenjima (obratiti pozornost na unutrašnje uređenje Petronijeva doma), narativna preglednost koja u epskoj strukturi krcatoj likovima i događajima dodatno dobiva na važnosti te nadasve izvrsno profiliranje dva najekspresivnija lika filma, Petronija i Nerona, utjelovljena jakim glumačkim izvedbama velike zvijezde poljskoga filma Boguslava Linde (Petronije) i nama neznana, ali upravo sjajna Michala Bajora kao Nerona, čija izvedba ne zaostaje za onom Petera Ustinova u istoj ulozi u spomenutoj holivudskoj verziji Marvina LeRoya, a koja ide u red najodličnijih uloga ostvarenih u nekom holivudskom spektaklu, što dovoljno govori o vrsnoći Bajorove interpretacije. Kad se tomu doda antologijska sekvenca lavljega pokolja kršćana u areni (tako visoka razina uvjerljivosti u tako izvedbeno delikatnim prizorima ostala je nedostižna čak i holivudskim majstorima), jasno je da je Kawalerowiczev Quo vadis film koji zavređuje naklonost, napose ozbiljnije publike, koja bi ga lako mogla pretpostaviti tehnički modernijem i raskošnijem, ali bitno nipošto superiornijem Scottovu Gladijatoru kao reprezentativnu izdanku suvremenoga holivudskog povijesnog spektakla.

Damir Radić