Uhvaćeni pogled

Uhvaćeni pogled

Epska zadaća Sage ipak nije savršena, iako još uvijek sretno kombinira sofisticiranost atmosfere i dobar scenarij koji polaže na razvoj likova i dopušta da pričom upravljaju karakteri

Dobitnik Nobelove nagrade 1932. godine, John Galsworthy nekako nikad nije uspio dobiti status nacionalno priznata, ’velika’ pisca, možda zbog nadživljavanja vremena u kojem su romani o bogataškim dokolicama i razmiricama smatrane ’ozbiljnom’ literaturom. Ipak, bio je to čovjek koji je shvaćao promjene u Britaniji na prijelazu stoljeća te nadolazeće nadilaženje represivnosti viktorijanskoga društva. I sam pripadnik više klase, koja je u opsežnoj Sagi o Forsyteima (opisanoj u tri knjige) okupirala i njegovu spisateljsku imaginaciju, Galsworthy kao neodvojivi dio vremena i prostora u koji smješta radnju (Engleska kasnog 19. stoljeća), pogled na svoje bogate i dokone junake, mučene obiteljsko-osobnim (psihičkim) problemima, publici približava kroz oči nepatvorena insajdera. Redatelji remakea Sage iz 2002. (originalna filmska verzija potječe iz 1967) — Christopher Menaul i Dave Moore, taj su pogled uhvatili preciznošću skenera, pružajući znalačku povijesnu retrospektivu onodobna društva, vizualno je potpomognuvši promišljenim, pomno prostudiranim kostimima, setovima, fotografijom.

Domišljatom radu kamere, uporabi neočekivanih, introspektivnih krupnih planova, kreativno komponiranim kadrovima i generalno maštovitoj atraktivnosti produkcije pridonosi, naravno, i top-kazališni cast provjerenih karakternih nacionalnih glumaca, no manje od čvrste solidnosti ne može se ni očekivati od britanske Granada Television produkcije — nikako pre-ekskluzivne, no standardnog užitka za gledanje.

Sućutna empatija

Jer, neizbježno epska zadaća Sage ipak nije savršena (minorni propusti u izboru glumaca, povremeno preužurban ritam skokovitog prelaska pojedinih vremenskih perioda radnje, deficit dubine pojedinih karaktera — nedostaci su koji ostavljaju prazninu u inače po svemu punokrvnoj produkciji), iako još uvijek sretno kombinira sofisticiranost atmosfere i dobar scenarij koji polaže na razvoj likova i dopušta da pričom upravljaju karakteri — više-manje trodimenzionalno realizirani. Njihova kompleksnost koja počiva na ’sivim’ područjima — Soamesa (Damian Lewis) i Irene (Gina McKee) poglavito, takva je da vrlo sugestivno nosi konstantno emotivno represivno stanje u kojem se nalaze — pitanje znakovito za viktorijansku eru. Naime, pod njihovim ’zakopčanim’ vanjštinama pulsira mnoštvo uzburkanih emocija, te od inicijalnog, glamurozno-dokoličarskog gro-plana prelazimo na ispod-fasadno skrivene vrlo ljudske osobnosti i patnje.

Uz standardno dobrog Ruperta Gravesa, fascinantnu Ginu McKee (kao katalitički ljubavni objekt koji dovodi do rastakanja forsajtovskog uskogrudnog ustrajavanja na vrijednosti tradicije), te svježinu Ioana Gruffudda, u glumačkom ansamblu posebice treba istaknuti Damiana Lewisa (u osnovi antipatične fizionomije), kao možda i najkompleksniji lik Sage, koji suptilno-minimalističkim facijalnim mijenama daje naslutiti zapretanu emotivnost svog u postupcima okrutnog, na površini hladnog lika, tragično nesposobnog izraziti bujicu osjećane ljubavi.

No sućutna empatija koja struji prema karakterima (od strane njihova tvorca i njihovih realizatora) svakako je doprinijela popularnosti djela — izdiže je iznad zavrzlama prosječne sapunice iz svijeta bogatih, bez shematskih obrazaca kakve ova vrsta sa sobom nosi; smjerovi razvoja odnosa među likovima nepredvidivi su joj, jer je takav i sam život, a generacijski konflikti likova postaju identifikacijski bliski ljudima svih ekonomskih nivoa. Jer, kako je to rekao Tolstoj: Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu. Svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.

Katarina Marić