U potrazi za daskom

U potrazi za daskom

Nije Daska bez daske, ali je trebalo malo dublje kopati do nje

Zaboravljivi gledalac, progonjen sjećanjem, naći će se u čudu gledajući Zečevićev dramolet Daske, koji se odigrava u posve dekontekstualiziranu prostoru i vremenu. Taj prostor i to vrijeme ne odnose se na neki nezbiljski prostor i vrijeme, nego su doslovce prostor scene i vrijeme gdje smo gledali tri protagonista dramoleta, lakrdijaše Gabrijela, Feliksa i Baltazara (koji usput još igra Gospođu Glad i Nepoznatog). Sve to naime flagrantan je déja vu šezdesetih godina, osobito u onoj vrsti poetske dekontekstualizacije što ju je prakticirao teatar apsurda ilivam antiteatar. Tako vjetrometina iz Dasaka frapantno sliči onome iz U očekivanju Godota, i na njoj se nešto čeka, nadahnuće za put u potragu za nekom daskom. Događa se zatim surfing na suhom, a bez daske, pri čemu se i vjetar stavlja u službu dramaturške invencije jer diže i nosi lakrdijaše u potragu za daskom. Tada se otkriva još nešto, a to je da komad počiva na poetskoj dosjetci zasnovanoj na spajanju dva smisla riječi daska. Prvi je daska u glavi koja da lakrdijašima kronično fali, drugi je da su u pitanju daske koje život znače.

Posvećene lude

Tako smo zapravo prisustvovali alegorijskom komadu, teatru o teatru ilivam metateatru, pa smo od teatra s ludim lakrdijašima apsurda propali još dublje, zapravo do srednjega vijeka, gdje su lude (sots) imale posvećeni status. Ukratko, ideji o daski ne fali daska: u njoj je naime sadržana ideja o reteatralizaciji teatra koja se povremeno pojavljuje u kazalištu kao reakcija na realistični, građanski ograničeni ili ako hoćete mrtvački teatar. Sjetimo se maski komedije dell’arte, koje Vagtangov uvodi u svoju predstavu Gozzijeve Turandot, a cijela Brechtova doktrina ima za konačni cilj reteatralizaciju teatra. A što nam drugo već dvadesetak godina poručuje sisački teatar Daska?

Zvonko Zečević kao pisac dramoleta nije se jako udaljio u razradi dubljih konotacija daske, s iznimkom virtualne večere, pogotovu što redateljica Barbara Rocco nije bogzna što učinila da se udalji od teksta. Primjerice, da je htjela razraditi tekstualno i igrom temu putovanja lakrdijaša, mogla se koristiti iskustvima kineske opere, ideja Dame Gladi mogla se istražiti u nizu travestija i avantura identiteta. Tek što se gledateljstvo počelo uživljavati u pustolovine četiriju članova matične kazališne kuće koji su se osjetili ugroženi u svom implicitno iskazanu stavu o statusu teatralnosti u kući, redateljica nas je ponovno vratila u kuću jerbo je pod krovom ipak najsigurnije. Prema tome Daskama i nije preostalo drugo nego da budu teatar apsurda pa onima koji ga nisu gledali, i to je nešto.

Glumački ansambl predstave slijedio je mogućnosti koje su im bile prepuštene. U tome je najodgovorniju ulogu imao sam autor Zvonko Zečević kao Gabrijel: on je trebao predvoditi u izmišljanju, ali se nije stekao dojam da mu je do toga bilo stalo ili je mislio da ga je zeznuo pisac. Darko Plovanić kao Feliks nosio je masku ozbiljna lakrdijaša i basterkitonovske konstante koja je, istini za volju, mogla biti i ambicioznija. Berislav Tomičić kao Baltazar (Gospođa Glad i Nepoznati) najbliži je bio pravim mogućnostima komada, pun komedijantske radosti pa je šteta što mu u tekstu nije pružena inicijativa.

Sve u svemu, nije Daska bez daske, ali je trebalo malo dublje kopati do nje.

Zvonimir Mrkonjić