Tri Sarina glasa

Tri Sarina glasa

Umjesto monologa, Kovač i ansambl od Psihoze 4.48 napravili su dinamičnu, na trenutke začudo i duhovitu predstavu, koja nije iznevjerila ni autoricu ni publiku

Čak i da Sarah Kane nije to što jest, iako je ona sama to bila ali njezino djelo i dalje jest, postavljanje njezinog komada u Hrvatskoj trebalo bi označiti određenu prekretnicu u rasporedu snaga domaćeg glumišta. Naime, koliko god se pokušavalo nametnuti suprotne stavove ili barem pomaknuti uobičajeno stanje stvari, hrvatsko kazalište još je uvijek u rasporedima kakvi su u suvremenijim kazališnim sredinama prevladani. Ipak, kako kod nas i dalje razlikujemo off i off, kao opreku onome što je u matici, glavnoj struji ili kako se već prevodi ionako mutan termin mainstream, tako je i dramsko pismo Sarah Kane hrvatsku praizvedbu doživjelo u off-u.

Sarah Kane prvi put

Usporedbe radi, istu tu englesku luđakinju, kako je kod nas nazivaju oni koji si daju za pravo i više nego što im pripada, u susjednoj Sloveniji igraju i nacionalne kuće. Dalje ni ne treba ići da bi se shvatilo kako autorica kojoj je, što se možda malo i prečesto ističe, privatnim pisamcem čestitao i Harold Pinter, nesumnjivo pripada glavnim strujanjima svjetskog dramskog pisanja posljednjeg desetljeća prošlog stoljeća. Hrvatskom kazalištu to ipak treba reći neovisna grupa, iz produkcijskog podruma a zapravo podruma Kulturnog centra Centra Kaptol. Tamo je, naime, zagrebačku premijeru imao posljednji tekst Sarah Kane, Psihoza 4.48, prenaslovljen u Jutro u dramaturškoj obradi, prijevodu i režiji Marija Kovača. Predstava je koprodukcija KUFER-a, Kazališne udruge frustriranih redatelja iz Zagreba i dubrovačke Art Radionice Lazareti, živog iako najjužnijeg odvjetka hrvatske kulturne gerile.

Međutim, možda činjenica da je prvo uprizoreno djelo Sarah Kane u Hrvatskoj upravo i njezino posljednje, i nije potpuno negativna. Nakon studija glume i režije, te sličnih studentskih i poluprofesionalnih iskoraka, ona se ipak pronašla u pisanju, a od širokog zahvata u prvim tekstovima redukcijom došla do ispovjedne drame, gotovo monološke, osobno istovremeno ispitivačke i projektivne forme. Činjenično, Sarah Kane Psihozom 4.48 najavila je vlastiti kraj, ali i zatvorila krug opsesija jer u tom je tekstu sve — mentalna institucija iz Cleansed, odsjaj ratnih strahota iz Blasted, seksualna devijantnost i istovremena potreba za ljubavlju iz Phaedra’s Love i konačno ona sama, ipak središte vlastitog univerzuma.

Tri jednakopravna glasa

Svjetske produkcije ovog komada također se razlikuju: Isabelle Huppert navodno ga je igrala izrazito statično, uz pomoć tek jednog muškog glasa, Milerova režija u SMG-u svela se također na samo jednu sjedeću žensku figuru, dok se u SNG-u Sebastijan Horvat odlučio ipak za dvije glumice. Mario Kovač Jutro je postavio s tročlanom postavom izvođačica, na granici između glume, plesa i mime, točnije, u potrazi za pravim načinom oživljavanja dramskog teksta koji je dramski samo zato što autorica inače uglavnom piše, točnije pisala je, drame.

Njezin posljednji tekst zapravo je monolog koji izgovara nekoliko neimenovanih i nediferenciranih glasova, pa stoga svaka odluka u smislu podjele ima pokriće. Međutim, Kovač je jednostavnim trikom uspio istovremeno razigrati mučnu ispovijed i uspostaviti koherentnu cjelinu. Učinio je to podjelom replika na tri, po svim kazališnim sredstvima upisivanja značenja jednakopravne izvođačice. Iako time autoričinoj dijagnozi (jer Psihozu je teško, ako ne i nemoguće, ne čitati kao autoričin glas — koliko god to teorijski bilo pogrešno) dodaje i shizofreniju, kazališno je takav postupak potpuno opravdan.

Iz tog su postupka izašle scene koje kreću od gotovo statičnog prolaska praznog bolničkog vremena do ekstatičnog izigravanja umalo pa svake asocijacije u nizu struje načete svijesti pacijentice koja se istovremeno gleda iznutra i izvana. Upravo u dinamičnim scenama dolazi do izražaja podjela, jer Maja Kovač, Sanja Tropp i Kristina Bajza nisu glumice, ni prema uvjerenju a ni prema, još, profesiji, ali to ne znači da sustavnim istraživanjem materijala ne dolaze do kompaktnog izraza gdje onaj poznati plemeniti diletantizam zamjenjuje poetiku srednjoškolske dramske grupe. Umjesto dakle monologa, Kovač i ansambl od Psihoze 4.48 napravili su dinamičnu, na trenutke začudo i duhovitu predstavu koja nije iznevjerila ni autoricu ni publiku. To bi, međutim, za djelo Sarah Kane u kontekstu hrvatskog kazališta, trebao biti samo početak.

Igor Ružić