Toplina u okovima

Toplina u okovima

Priču je Dubravka Crnojević Carić vješto sažela predočavajući svijet Šimunovićevih junaka stilom etnobajke, poetična i melankolična ozračja s povremenim proplamsajem zdrava narodnog humora

Kazalište Žar ptica najnovijom je premijerom podsjetilo na pisca koji je početkom prošlog stoljeća ispisao jedne od najljepših stranica o sputanoj čežnji osobe koja je poželjela izaći iz zadanih okvira odgoja, sredine, ali i spola. Riječ je o Dugi, koju je prema kultnoj noveli Dinka Šimunovića dramatizirala i režirala Dubravka Crnojević Carić.

Novela u kojoj se, kako je zapisao Branko Vodnik, spajaju »srebrne niti narodne bajke s dubokom tragikom ledene zbilje« Šimunović pripovijeda o tragičnom usudu djevojčice Srne koja u malom mjestu Dalmatinske zagore sanja zabranjene snove. Živeći u sivom svijetu roditeljskog doma, što brani pravo na različitost, sputana na svakom koraku, ona sanja postati dječakom kako bi se mogla popeti na jablan, plivati u rijeci, zaprljati ruke, skinuti tijesnu svilenu haljinicu i potrčati livadom. Ona sanja svijet koji su sanjale i Ibsenove junakinje — učiniti nešto što se dopušta samo muškarcima. S odlaskom na selo suočava se s drugom sličnom ženskom sudbinom, siromašne darovite i kljaste vezilje Stane, ali i s varavom nadom sadržanom u legendi da će prolaskom ispod duge uspjeti ostvariti snove.

Visoka cijena slobode

Tu je priču Dubravka Crnojević Carić vješto sažela u četrdeset pet minuta predstave predočavajući svijet Šimunovićevih junaka stilom etnobajke, poetična i melankolična ozračja s povremenim proplamsajem zdrava narodnog humora, za koji je zadužen lik seljanke Klare što je šarmantno otjelovljuje Branka Cvitković. Redateljica u predstavu uvodi i tri vile kao pripovjedačice okvira priče koje pjesmama (lijepi songovi Lidije Bajuk u etno-stilu) uvode u uzračje imaginarnoga sela. Pomalo na granici groteske redateljica postavlja Srnine roditelje (Drago Utješanović i Petra Dugandžić) što se kreću poput automatiziranih robota sugerirajući tijela bez duše, dok je poetsko sadržano u likovima Srne (vrckava Maja Kovač) i bezruke vezilje Stane (Suzana Nikolić), onima koje su svoj iskorak skupo platile.

Povremene fleš-bekove poput priče o tužnoj Staninoj sudbini čiju je kreativnost zapriječio hendikep i odnos okoline prema njemu, redateljica vješto rješava kazalištem sjena, a prizore Srnina puta prema dugi igrom vrpcama što djeluju poput sunčanih zraka, dok na početku predstave spuštene tako da zastiru likove simbolički funkcioniraju i kao zatvorske rešetke.

U jednostavnost i maštovitost iskaza što se poetično poigravao folklorom i bajkom uklopila se i scenografija Miljeka Sekulića, kostimi Danice Dedijer te svjetlo toplih i hladnih jesenskih tonova Olivija Marečića. Muk koji je vladao u gledalištu punom jedanaestogodišnjaka na jednoj od repriza svjedočio je da, koliko god vremenskim miljama udaljeno, ozračje Dalmatinske zagore iz pripovjetke koje zatire svaki pokušaj i potrebu da budeš drukčiji i svoj, nije nestalo.

Gordana Ostović