Stvoreno u Tokiju

Stvoreno u Tokiju

Radili smo i danju i noću. Kad smo tek došli u Japan, prvo smo radili danju, a noću nismo mogli spavati zbog vremenske razlike. Kad smo se na nju privikli, onda smo počeli snimati noću i sve je opet bilo naopako

Sofia Coppola započela je filmsku karijeru kad joj je bilo samo osam dana. Ona je bila muško novorođenče u naručju Ala Pacina, odnosno Michaela Corleonea, u sceni krštenja u filmu Kum I, koji je režirao njezin tata Francis Ford Coppola. Nakon uspješna početka tata je za nju osiguro ulogicu u gotovo svakom filmu, a onda se dogodio Kum III. Wynona Ryder odustala je od uloge Mary Corleone i Coppola je tu ulogu jednostavno dao kćeri. Koliko se god ona dobro snašla u prvoj velikoj ulozi, gomila zlonamjernika okomila se i na oca i na kćer, srećom bez ikakvih većih posljedica za klan Coppola.

Sofia uostalom nikada nije ni sanjala o tome da postane glumačka zvijezda. Nju su zanimali fotografija, pisanje i moda. Kao sedamnaestogodišnjakinja napisala je scenarij Život bez Zoe, priču koju je u sklopu omnibusa Njujorške priče režirao njezin otac, a ona je na toj epizodi radila i kao kostimograf.

Slijedio je upis na Kalifornijski institut za umjetnost, a nakon završetka škole preselila se u Pariz, gdje je stažirala u modnoj kući Chanel i zanat učila uz Karla Lagerfelda.

Filmu se vratila kao redateljica s vrlo uspješnim kratkim filmom Lick The Star, a samo godinu poslije, 1999, Sofia je režirala svoj prvi igrani film Samoubojastvo nevinih. Sofia je sama napisala scenarij prema istoimenoj knjizi Jeffreyja Eugenidesa. Film je uspješno prikazivan i na filmskim festivalima od Sundancea do Cannesa, kao i u kinima, a MTV ga je nagradila kao najbolji debitantski film. Iste godine Sofia se mogla vidjeti i u ulozi Saché u prvoj epizodi Ratova zvijezda, a sredinom iste godine udala se za redatelja Spikea Jonzea.

U stanci izmedu snimanja filmova Sofia se i dalje bavi dizajniranjem odjeće za Milk Fed, a kao model reklamira uglavnom kreacije i parfeme svoga prijatelja Marca Jacobsa.

Ove je godine na venecijskoj Mostri prikazan njezin drugi igrani film Lost In Translation. Iako nije bio u utrci za nagrade, o filmu su svi govorili oduševljeno, što dokazuje da je Sofijin pripovjedački stil opće prihvatljiv. Ukratko to je priča o Amerikancu koji proživljava sredovječnu krizu u Tokiju, gradskoj džungli posve stranoj njegovu mentalitetu, gdje sreće mladu sunarodnjakinju, tek udanu i s problemom što da započne sa svojim životom.

Protagonisti filma, Bill Murray i Scarlett Johansson, doputovali su u Veneciju kao potpora Sofiji i, dok se Scarlett posve dobro snalazila i sama, Bill se od Sofije nije odvajao ni tjekom intervjua.

Kako je nastao scenarij za film Lost In Translation?

S. C.: Bila sam u Japanu nekoliko puta i sve što sam tamo doživjela ostavilo je na mene nevjerojatan dojam. I zemlja i ljudi bili su beskrajno zanimljivi. Tamo vam sve izgleda izobličeno i preuveličano i stvarno se osjećate kao da ste na drugom planetu.

Osim toga, na putovanjima pokušavam shvatiti smisao svoga života u svezi sa svim novim oko sebe i nalazim da ima nečega smiješna u tome kad se čovjek nađe u situaciji u kojoj zaista ne želi biti.

Jeste li i scenarij napisali u Japanu, na putovanju?

S. C.: Ne, scenarij nisam pisala u Japanu. Kako sam tamo boravila barem sedam puta, imala sam gomilu fotografija koje sam tamo snimila i mnoga mjesta u filmu mjesta su na kojima sam bila i koja su me se neobično dojmila. Htjela sam napraviti film u kojem bih pokazala sva lijepa sjećanja koja nosim u sebi o Tokiju i Japanu.

Jesti li vi, gospodine Murray bili u Tokiju prije snimanja filma?

B. M.: Ne, ovo je bio prvi moj borakvak u Tokiju. To je golem grad, brza ritma i neiscrpne energije. Kamo god se maknete, pred vama samo niču divovske zgrade. Ne može se reći da je visokogradnja samo u širem središtu grada jer nebodera ima posvuda. Hotel Park Hyatt Tokyo, u kojem smo snimali, naprosto vam oduzima dah. Doima se potpuno nestvarno. Kad uđete unutra, lobi hotela i recepcija su na petnaestom katu, oko vas je samo staklo i bojite se i prijaviti i uzeti sobu da ne biste pali kroz prozor. Soba na četrdesetom katu doslovno je u oblacima, a ispod vas u nedogled se širi taj golemi grad. Osjećate se kao da ste u svemirskoj postaji s koje gledate dolje na Zemlju. Jezik im je također posve neshvatljiv, a u razumijevanju vam ne pomaže ni njihov japanskoengleski. Čak i u hotelu, kad god vam nešto kažu, nemate pojma o čemu je riječ.

Jesu li vas Japanci prepoznavali?

B. M.: Zapravo i nisu. Japanci su ljudi koji ne bulje u vas nego obično spuštaju pogled. Osim toga ne prepoznaju vaš glas, pa kad govorite, glas nema za njih nikakvo značenje. Ponekad bi netko rekao nešto što je zvučalo kao gosabasa, što u prijevodu znači Ghostbusters i to je jedini film iz kojeg su me prepoznali. Moram vam priznati da mi je zapravo bilo dobro i da sam se osjećao prilično anonimno, jedino što sam od svih ostalih odskakao visinom.

Budući da ste i sama fotografkinja, na koji ste način surađivali sa snimateljem kako biste u filmu dobili svoju viziju Tokija?

S. C.: Lance (Acord) i ja prijatelji smo već desetak godina, a zajedno smo radili i na mom kratkom filmu. Već se tako dobro poznamo da znamo što mislimo i bez riječi, a osim toga smatram da je on vrlo darovit.

Proveli smo neko vrijeme zajedno u Tokiju i oboje smo se složili da grad želimo prikazati kao spontan i neformalan i zato je kamera nenametljiva i brza i sve je snimano bez svjetla.

Glazba u vašim filmovima također ima specifičnu ulogu. Kako ste odabirali glazbu za ovaj film?

S. C.: Glazbeni supervizor Brian Reitzell, koji je radio i na mom filmu Samoubojstvo nevinih, svira također bubnjeve u grupi Air, pa mi je napravio jednu kompilaciju, Tokyo Dream-Pop, da je slušam dok pišem scenarij. Mnogo te glazbe na kraju smo upotrijebili u filmu. Ja sam također slušala mnogo glazbe kada bih došla u svoju sobu i osjećala se pomalo tužno pa bih onda pomislila da bi poneku od pjesama bilo dobro iskoristiti u nekoj sceni. Neke su stvari promijenjene u montaži, no mnoge su ostale.

Jeste li pjesme za karaoke izabrali tijekom pisanja scenarija ili su odabrane poslije?

S. C.: Dok sam pisala scenarij pjesme za karaoke nisu bile određene, no savjetovala sam se s Brianom i rekla mu da pokuša naći odgovarajuće pjesme za karaoke. Mnogo toga smo mijenjali jer nije uvijek lako odmah pronaći pravu stvar, no važno je da imate nekoga tko vam je spreman pomoći. Kad smo već bili u Japanu našli smo karaoke s Roxy Music i ja sam zamolila Billa da otpjeva More Than This. Njegovo je pjevanje bilo stvarno dirljivo i tako smo uzeli pjesmu za film. Srećom smo dobili i dozvolu da pjesmu možemo uporabiti.

Moj prijatelj Japanac, kojemu je nadimak Charlie Brown, pjeva u filmu Bože spasi Kraljicu. To smo uzeli kao malu šalu, jer on inače stalno pjeva tu pjesmu.

Je li Charlotte, lik koji glumi Scarlett Johansson, na neki način vaš alter ego?

S. C.: Ne, moj alter ego zapravo je lik Boba Harrisa. No, priznajem da mene ima i u liku Charlotte, kao i u svakom drugom liku. Mislim da je normalno da stavite malo sebe sama u svaki lik.

Dok ste pisali scenarij, jeste li imali Billa Murrayja u vidu za ulogu?

S. C.: Bill je od sama početka za mene bio Bob Harris i bez njega ne bi bilo ovoga filma. Iz njegova cjelokupnog rada ja sam zaključila da je vrlo iskrena osoba, da je veliki glumac te da je vrlo smiješan, osjetljiv i osjećajan, a željela sam da moj lik ima upravo te osobine.

Jeste li se i sami odmah prepoznali u liku Boba Harrisa?

B. M.: Siguran sam da bi bilo koji glumac bio doista sretan da je mogao dobiti ovaj scenarij. Bilo je toliko mogućnosti, toliko toga da se udahne u taj lik i pun je potencijala za jednog glumca. Mnogi dijelovi moje uloge dopisani su u mojoj garderobi na snimanju. Glumiti filmsku zvijezdu i nije bilo tako teško za mene. Ne mislim reći da je Bob Harris isti ja, no živeći okružen filmskim zvijezdama, znam jako mnogo o njima. Ipak, lik nisam zasnovao na određenoj osobi. Cijeli moj život naprosto je vodio prema ovom trenutku, jer sve što jesam mogu zahvaliti samo onomu što radim.

Onda ste imali sreću da svoga glavnoga glumca niste trebali dugo nagovarati da prihvati ulogu.

S. C.: Problem je bio u tome što ga nismo mogli naći.

B. M.: Ne, nije me trebalo nagovarati, nego me je trebalo pronaći. Putovao sam okolo i pritajio se. Nisam se javljao ni svom agentu barem pet mjeseci.

Kako ste se osjećali kao jedina velika zvijezda radeći s vrlo mladom ekipom?

B. M.: Sofia je zaslužna da je cijela ekipa funkcionirala kao gomila starih dobrih prijatelja. Priredila je zabavu i svi smo se odmah našli. Cijela je ekipa stvarno bila izvrsna i mnogi su me zaista zadivili. Snimatelj zvuka (Richard Beggs) zaista je spektakularan, a snimatelj je stvarno zaslužio Oscara. Uvjeti u kojima je radio i teškoće na koje je nailazio te način na koji je napravio da ovaj film izgleda kao što izgleda fascinantan je. Nije bilo ni mnogo vremena ni novca, a sve je ispalo čarobno. No i svi ostali radili su s jednakim entuzijazmom i svi smo pomagali jedni drugima.

S. C.: Nitko nije bio plaćen i svi su radili jer su zaista htjeli biti tamo.

B. M.: To je istina. Radili smo jer smo htjeli biti u tom filmu i htjeli smo da film dobro ispadne. Svi smo bili na istoj valnoj duljini i svi smo se istodobno dobro zabavljali. Kada naporno radite i posao je sam po sebi zahtjevan, to na kraju postane zabavno. Radili smo i danju i noću. Kad smo tek došli u Japan, prvo smo radili danju, a noću nismo mogli spavati zbog vremenske razlike. Kad smo se na nju privikli, onda smo počeli snimati noću i sve je opet bilo naopako. Na kraju se potpuno predaš i prestaneš pokušavati spavati i potpuno se posvetiš radu uz gomilu prekovremenih sati s jednim diktatorom.

Jeste li zaista diktator na setu?

S. C.: Ja dobijem ono što želim.

B. M.: Da, dobije sve što želi jer ima lijep osmijeh.

Imate li mnogo zahtjeva na snimanju?

S. C.: Ne, ja ne zahtijevam, samo zamolim ljude da mi pomognu da učinim nešto i onda smo svi u tome zajedno.

Koliko i kako vam u filmskim projektima pomaže otac?

S. C.: Scenarij napišem sama i onda ga dakako pokažem ostalima. Posebno ocu volim pokazati što sam napisala jer mi njegovi savjeti mnogo znače. No, iako je moj otac radio i male osobne filmove i velike produkcije, mi smo vrlo različitih naravi.

Ovaj sam mu film pokazala dok sam ga montirala. Njemu se vrlo svidio, a za mene je to bilo veliko ohrabrenje.

Zvjezdana Pilepić