Sterilizirani Lorca

Sterilizirani Lorca

Kako je svrha toga studija obrazovanje polaznika, bilo je nužno upozoriti na pogrešnu metodu obrazovanja

Za to što je redatelj Goran Golovko s amaterkama sakupljenim u Dramskom studiju Gradskog kazališta mladih Split naumio, pa čak to i učinio, uprizoriti ništa manje nego Lorkinu dramu Dom Bernarde Albe možemo pretpostaviti da je kanio na dobru tekstu snažna poetskog naboja podučavati govoru i scenskom ponašanju skupinu djevojaka u dobi između sedamnaest i dvadeset godina. I s tom pretpostavkom apsolvirali smo moguću korisnu stranu rada.

No, je li ta seminarska vježba dostatna za predstavu, pa čak i amatersku? To je pitanje koje se nameće ne samo s obzirom na gledateljeva očekivanja od jedne predstave (čak i amaterske) zasnovane na Lorkinu tekstu nego i na sama očekivanja polaznica Dramskog studija o stjecanju općeg znanja o književnosti i kazalištu tijekom rada u Studiju. Jer one su s punim uvažavanjem tek slijedile namjeru režije da Lorku predstavi kao pjesnika, pa su, onako kako je od njih i traženo, na jednu skladnu njegovu rečenicu stavljenu u usta dramskog lika uzvraćale drugom skladnom rečenicom. I to vrlo statično, kao prigodom izglumljivanja poezije (a njoj, uzgred budi rečeno, nije ni potrebna nikakva gluma, nego isključivo odgovarajući slikotvorni ortoepijski iskaz njezine jezične estetske moći).

No, drama je uistinu nešto drugo. Ona prije dosezanja stupnja literature (dakle, iskaza dramatskog stanja i jezikom) ima, ili zanavijek nema, kao svoju estetsku vrijednost dramatsku punoću međusobnih odnosa likova, pa i odnos sama lika prema svojim željama, dakle unutarnji sukob dramske osobe. A sve to, barem u slučaju drame Dom Bernarde Albe, u autorovoj sociološkoj opservaciji jedne dozlaboga konzervativno-patrijarhalne povijesne datosti u kojoj se, kojeg li apsurda, upravo žena javlja kao nositeljica muško-šovenskog povijesnog principa i gušiteljica ženske slobode.

U konkretnom slučaju to je preduvjet drame, to je, štoviše, drama sama. Poetski naboj i ritam Lorkina jezika, to je ponajprije sretna okolnost autorove moći da ono što je kao dramatik uspostavio iskaže i pjesničkom čistoćom, lapidarnošću i točnošću izričaja. I taj je Lorkin iskaz jezika, dramaturški gledano, tek posljedica dramske napetosti i dramske razložnosti. On sam po sebi nije nipošto drama. On sam po sebi nije razlog za teatarski čin. On je sam po sebi tek dodatna vrijednost teatarskom činu.

Pjesnik i dramatičar

Temeljiti, dakle, Dom Bernarde Albe na Lorki pjesniku, a zapostaviti Lorku dramatičara, uteći se recitativnom govorenju i tek ritualnom pokretanju bez onih dramskih silnica, karakterizacija i nužnih različnosti među Bernardinim kćerima (čak su sve sudionice bile i odjevene jednako, tako da je bilo teško razlikovati sluškinje od ukućanki ili senzualnu Adelu od ugašene ženstvenosti drugih sestara), bez iskazivanja međusobnih uhođenja i rasplamsavanja čežnje za muškim dodirom u toj nametnutoj vječnoj koroti za ocem — to je bio čin u kojem se tek igrala posljedica, dakle tekst, a ne drama (kao uzrok teksta). I to je, dakako, teški promašaj. Baš kao što je i promašaj praviti Bernardu zločestom. Jer kad bi u pitanju bila tek zloća, to bi bilo ništavno u odnosu na Bernardu koja je nositeljica (opaka) povijesnog načela — čak i usprkos svojoj mogućoj dobroti.

I na kraju nužno objašnjenje. Ali najprije pitanje: Čemu je bilo potrebno ispisati o jednoj amaterskoj predstavi ovoliko redaka u listu koji se pretežno bavi profesionalnim radovima? — I odgovor: Predstava je izvedena kao demonstracija rada jedne studijske grupe u institucionalnom kazalištu. A kako je svrha toga studija obrazovanje polaznika, bilo je nužno upozoriti na pogrešnu metodu obrazovanja. Na metodu koja je preskočila dramu i dramatsko, a dohvatila se poezije — i time poeziju napravila bezrazložnom.

Vlatko Perković