Starci su mladi ljubavnici

Starci su mladi ljubavnici

Cjelina redateljskoga koncepta Stolica temelji se na elegantno povezanima i odlično tempiranim fragmentima klasične glume i pošalica na račun klasične glume, pantomime, suvremenoga plesa, fizičkog teatra, stand up-komedije, osmominutnoga videa; potom autorske glazbe koja ima status ravnopravna sudionika u predstavi te fenomenalnih likovnih rješenja svjetla, scenografije i kostimografije

Premijerom Ionescovih Stolica u režiji Željka Vukmirice u Istarskom narodnom kazalištu 3. listopada svečano je otvorena nova kazališna sezona.

Vukmiričine Stolice vrhunski su kazališni rad, koji od publike traži da razmišlja i osjeća, traži, dakle — snažan intelektualni i emocionalni angažman, stanovito predznanje, a iznad svega sposobnost da se, malo za promjenu, gledatelj dade glumcima u ruke. Još na generalnoj probi, koju sam dva dana prije premijere gledala zajedno s pulskim srednjoškolcima, osjetila sam da će publika ovu predstavu različito prihvatiti. Neinhibirani srednjoškolci izvrsno su reagirali na pravim mjestima i na pravi način, bez obzira da li je bila riječ o interaktivnim dijelovima predstave (kada su nasrnuli na Vukmiricu tražeći autogram) ili je bila riječ o vrlo intimnim rastvaranjima biti ljubavi bračnoga para Ionesco. I pred premijernom publikom devedesetpetominutne Stolice su, sudeći po snažnu i dugotrajnu završnome aplauzu, polučile uspjeh, ali tijekom premijerne izvedbe nije bilo ni približno onakvih reakcija kakve su glumcima priuštili srednjoškolci.

Kritika mitomanije

Cjelina redateljskoga koncepta Stolica temelji se na elegantno povezanima i odlično tempiranim fragmentima klasične glume i pošalica na račun klasične glume, pantomime, suvremenoga plesa, fizičkog teatra, stand up-komedije, osmominutnoga videa; potom autorske glazbe koja ima status ravnopravna sudionika u predstavi te fenomenalnih likovnih rješenja svjetla, scenografije i kostimografije. Dramaturški koncept posve je u funkciji umjetničkoga i društvenoga angažmana. Stolice su ovaj put pročitane kao Ionescova autobiografija iz razdoblja njegova života kad je radio kao pazikuća i pritom, očito, izluđivao od jada. S druge strane, dane su kao jednostavan rezultat što ga nalaže neumoljiva logika kad se čovjek počne baviti kontekstom krvavoga razdoblja prve polovice 20. stoljeća. Time ova predstava, a, uostalom, i kapitalno Ionescovo djelo, stiže u posve novo ozračje, jer postaje eksplicitna, snažna kritika mitomanije i svih zala što su ga posijale dosad poznate ideologije.

U sofisticiranome zamišljenom dijalogu s autorom Ionescom našao se i splitski kipar Dalibor Stošić, determiniravši scenu s nevjerojatnih osamsto metara zastora raspoređenih u šest dubina, i to je valjda jedna od najboljih scenografija koje je INK-ova scena, najveća kazališna pozornica u državi, ikada vidjela. Ta monumentalna, gotovo fatalna scenografija očito je snažno izazvala dizajnera svjetla Branislava Danevskoga da taj, u osnovi jednostavno strukturiran prostor, učini kompleksnim kombinirajući veliki broj različitih izvora svjetlosti s preklapanjem planova i time stvori dojam perspektive, kao i golem broj prostornih varijanti za scensku igru.

Skladna glumačka igra

S gotovo subverzivnom redateljevom idejom o Stolicama i frapantnom likovnošću u potpunome skladu bila je, na prvi pogled neobična, glumačka podjela. Riječ je o tome da hrvatsko glumište već dugo vuče kompleks iz teatrografijskoga podatka datirana u 1956, kada su u legendarnim Spaićevim Stolicama nastupili Nela Eržišnik, Fabijan Šovagović i Pero Kvrgić. Vukmirica je ulogu Starca (95) dodijelio tridesetogodišnjem Draženu Bratuliću, ulogu Starice (94) Dijani Vidušin, a sam je zaigrao u ulozi Govornika. Dražen Bratulić pokazao je u kreaciji Starca da je riječ o glumcu, reklo bi se, opernog formata. On, zapravo, može sve, samo treba strahovito mnogo prostora.

Iznimnom glumačkom zrelošću iznenadila je Dijana Vidušin, studentica četvrte godine glume, dok je Željko Vukmirica, s obzirom na subverziju koja je u osnovi cijele ove predstave, u ulozi Govornika, pretpostavljam, igrao Malrauxa. O apsolutnoj magnetičnosti njegove scenske pojave ne treba trošiti riječi. Iznimna mentalna i tjelesna gipkost, apsolutni osjećaj za ritam, istančano uho kojim hvataju publiku, sve su to dokazi da se troje glumaca složilo s idejom da u Stolicama nije riječ o starim ljudima, o alegoriji, o smaku svijeta, o gostima kojih nema, o konformizmu građana i o svim onim krivim tragovima kojima (nije tajna) često idu poneki redatelji i predavači književnosti.

Njihova predstava svjedoči da je u Stolicama riječ o mladim ljubavnicima, što je podvučeno perfektnom koreografijom Jelene Vukmirice i trikoima boje kože kostimografkinje Dese Stjepanović. Dokaz da ove Stolice govore o siromašnim i osamljenim emigrantima jest i savršeno duhovito preklapanje forme kućne i večernje haljine. Da je u komadu riječ o inteligentnim, obrazovanim i izgubljenim mladim ljudima što se nađoše u paklu sukoba raznih ideologija, svojim video-radom dokazala je montažerka Marinela Jeromela.

Fascinantni video

Polje osjećaja u videoradu centrirao je skladatelj Marijan Jelenić, u techno ritmu obradivši Ravelov Bolero. Često površno zamišljamo kako i nije neki problem iz bogate arhive crno bijelih filmova napraviti zanimljivu stvar. Ipak, kada se dogodi da gledatelj prijeđe prag znatiželje gledajući stare inserte i kada montažom tih inserata prima novu, šokantnu poruku, a sve bez spikerskoga komentara, tada je riječ o pravoj umjetnosti. Montažerka Jeromela nije kronološki poredala inserte, naprotiv, ona je složila osmominutni video od mnoštva inserata dokumentarnih i igranih filmova izmontiravši Chaplinova Velikog diktatora kao lajtmotiv, isječke iz Prvog i Drugog svjetskog rata, Hitlera, Francisca Franca, Staljina koji se smješka nad Lenjinovim odrom, fragment iz Bombaškoga procesa, Trijumf volje, marš nacista u Nürnbergu, Bunuelova Andaluzijskog psa Sve je poentirala izborom iz likovne umjetnosti. Poenta je Picassova Guernica, a intencije videorada očituju se u izboru fragmenata Picassove slike: majka drži poginulo dijete, žena vrišti na prozoru u zapaljenoj kući, srušena i razbijena skulptura heroja koji drži mač u odlomljenoj šaci i, dakako, ono najvažnije — glava bika kao personifikacije rata. Taj bik, što stoji na umirućem konju kojemu se prosipaju crijeva (motiv iz koride što je prenesen u ikonologiju Španjolskoga građanskog rata), središnja je točka čitanja Ionescova djela kao literature koja se protivi mitomaniji. Druga, jednako važna točka intimnoga čitanja Ionesca, jedini je amaterski snimak na videu. Riječ je o pogledu dojenčeta koje je, za razliku od roditelja, glavu okrenulo od televizora prema kameri. U pogledu toga djeteta sažeta je bit Ionescova pogleda na svijet. Reinterpretacija dječjega pogleda svakako je autorski komentar Stolica i s obzirom da se ovaj kadar ponavlja pet puta tijekom predstave, a ujedno je i osnova izvrsnoga kazališnoga plakata, slutim da bi se nakon pet gledanja ovog serioznog kazališnog rada rastvorili svi njegovi bogati cerebralni i emocionalni slojevi.

Dubravka Lampalov