Vijenac 251

Film

1. Zagreb Film Festival: Predstavljanje četiri inozemna festivala

Prvi mačići

Četiri festivala mlade mačetine iz uglavnom nam srodnih zemalja došla su predstaviti sebe (u obliku izaslanika, uglavnom, koji su okupljenoj publici ukratko opisali kako to i koliko već dugo podupiru prve mačiće) i najdraže im pobjednike iz prijašnjih godina

1. Zagreb Film Festival: Predstavljanje četiri inozemna festivala

Prvi mačići

Četiri festivala mlade mačetine iz uglavnom nam srodnih zemalja došla su predstaviti sebe (u obliku izaslanika, uglavnom, koji su okupljenoj publici ukratko opisali kako to i koliko već dugo podupiru prve mačiće) i najdraže im pobjednike iz prijašnjih godina

slika slika

Ne dajte se zavarati oko iskaza oduševljenja koje mladi iskazuju prema mačićima. Pogotovo ako im je godinama pristup mačjem rodu bio ozbiljno uskraćen. Naiđu li na prvi međunarodni mačji festival u gradu, nahrlit će u tisućama, oduševljavati se i ćoravim mješancima i promućurnim perzijancima, i zatim tvrditi da im nikad nije bilo bolje. Zato što im je bilo prvi put. Zato što nacionalni mit kaže da ovdje ionako žive najbolje mačke. A i zato što su one prave mačke ostale u vreći.

Zapravo, program mačjega festivala trebao je biti posvećen isključivo prvim mačićima, ali čini se da se u sitne noćne sate odlučilo mrnjaukati iz nešto petnijih žila, pa se okupilo mačore-odlikaše s nedavnih velefestivala da razvesele mladež. (Nije bilo naodmet što je ono rusko mače s Mostre ispalo prvo pa muško. Znate kako se na ruskom kaže mačka? Muška.) I tako je inače propušnom dvoranom Studentskog centra pet dana vladala prpošna derača, a pet se dana utrošilo i na gledanje četiri filma u majušnome MM-u sa strane.

Odnosno: četiri festivala mlade mačetine iz uglavnom nam srodnih zemalja došla su predstaviti sebe (u obliku izaslanika, uglavnom, koji su okupljenoj publici ukratko opisali kako to i koliko već dugo podupiru prve mačiće) i najdraže im pobjednike iz prijašnjih godina. Zvali su se Cottbus, Thessalonike (Solun za prijatelje), Angers i Transilvanija. Došli su omogućiti zagrebačkim domaćinima lakši prilaz europskim sredstvima, ne bi li se lakše promicala subkultura (ma što ta riječ ovdje značila), a možda su im dali i kakav savjet o uzgoju prvih mačića primjenjiv na ovakvu zemlju, gdje se tim poslom mahom bave psi. Cottbusov je mačić bio slovenski i zvao se Slepa pega. Simpatično ime za mače, ali film se bavi djevojkom koja se lomi oko ovisnika, koji se pak slomio pri neuspjelu pokušaju samoubojstva. Ikonografija iz bilo kojeg europskog nasljednika Trainspottinga, nimalo slovenska, makar bi se Spudu mačkica svidjela. Znalački režirano, traljavo napisano; Hanna A. W. Slak djeluje zanimljivo poput svog imena.

Transilvanijski je mačić bio iz domaćega legla i zvao se Furia. Nije baš grizao. Opet niz općih mjesta europskih urbanih drama — par luzera mora nabaviti brdo love za mjesnog mafijaša u nizu poznatih situacija. Mjesni okus ostao je na razini jezika i nekolicine nogometnih fora, da se dečkima iz kvarta svidi koliko i kritičarima, što je ambicija vrijedna svake hvale, jer koliko smo čuli, rumunjski produkcijski psi grizu i jače od ovdašnjih.

Solunski je mačić imao problema s prijevodom, pa je pri prvom pokušaju domaćin zadržao pravo izmjene programa i poslao nas na pivo. Vidjeli smo ga tek posljednje večeri, poetična i ne baš komunikativna: zove se Youchai, što znači poštar, a nema nakanu prsatim Talijankama čitati Nerudu ili postapokaliptičnim Amerima vraćati domoljublje. Osamljen je, pa onda i voajerski manipulativan, a nas zadržava između tuge i antipatije. Kao i u mnogih kineskih mačića koje su uzgojili Hubert Bals i društvo, više vrijedi zbog odvažnosti negoli zbog postignuća.

Možda mi se najviše svidio Angersov mačić, makar smo ga očekivali iz Turske, a došao je iz Belgije. Strass, znan i kao Dogme 20, zlurado gleda na dresuru mačaka u uglednoj europskoj školi, rastačući stranputice pasjeg pristupa mjaukanju do razine velebno primjenjive paradigme. Da su barem mladi s ADU znali da će biti prikazan.

Što je, tu je. Mačke i mačići vraćeni su u vreću, vreća je prema narodnom običaju u nedjelju izjutra bačena u Savu, a kakvo ćemo leglo dogodine dobiti, ne pitajte ni mene, a ni organizatore. Tko zna, možda bude zdravo.

Vladimir C. Sever

Vijenac 251

251 - 16. listopada 2003. | Arhiva

Klikni za povratak