Pravi izazov mladima

Pravi izazov mladima

Koncertni podij Matice hrvatske otvaraju najdarovitiji mladi glazbenici

U novoj dvorani palače Matice hrvatske od listopada ove godine pa do travnja 2004. u ciklusu Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj nastupit će dvanaest posebno darovitih pijanista, violončelista i violinista, dobitnika vrijednih nagrada na natjecanjima u Hrvatskoj i inozemstvu. Ciklus su zamislili Daniel Marušić i Goran Končar, a na svakom će koncertu, kao poticaj glazbenom stvaralaštvu, biti praizvedeno i jedno djelo hrvatskih skladatelja, među kojima su Igor Kuljerić, Miroslav Miletić, Zoran Juranić i drugi. O novom programu Matice hrvatske posvećenom glazbi razgovaramo s Goranom Končarom, uglednim violinistom, vođom Zagrebačkog kvarteta i profesorom Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu.

Što je temeljni razlog pokretanja ovog ciklusa?

— Prije svega to je želja da se mladim glazbenicima otvore još jedna vrata na putu k profesionalnom glazbenom životu. Činjenica je da gotovo godinama argumenti mladih ljudi, koji su nastojali doći do koncerata i nastupa, nisu bili uvažavani i vrednovani na način i prema kriterijima kao što se to čini u svijetu. Događalo se da o mladim nagrađivanim glazbenicima nitko ne vodi brigu, dok su oni bez takvih argumenata — nagrada i priznanja, dobivali šanse i mogućnosti nastupanja. Ciklus Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj upravo je u tome iznimka — prilika će se dati svima nagrađivanima, bilo na hrvatskim ili inozemnim natjecanjima. Želim reći da je Matica hrvatska u prošlosti, pa i danas, uvijek znala poticati nove ideje i kreativne mlade ljude, pa ako je u svojim dosadašnjim programima vezanim uz glazbu možda i bila više okrenuta — tematikom i sadržajima — starijim naraštajima, saznanje o njezinu golemu potencijalu urodilo je dogovorom s predsjednikom Matice hrvatske Igorom Zidićem o pokretanju ciklusa. Sve organizacijske troškove podnijela je Matica hrvatska, potom su tu dobrotvori — želim spomenuti Augusta Faulenda, koji je dao novi glasovir što će stajati u dvorani Matice hrvatske, a zanimanje su pokazale i glazbene udruge, od kojih očekujem i financijsku pomoć. Nadam se da će vrijednost ciklusa prepoznati i mediji.

Često se govori kako su ljudi u Hrvatskoj izrazito daroviti za glazbu, no rijetki — neki od primjera su Milka Trnina, Zinka Kunc, Lovro pl. Matačić, Ivo Pogorelić — doista i ostvare karijere sukladne svojim talentima, dok mnogi na tom putu odustanu, izgube ambicije, želje. Zašto?

— Pitanje uzroka koji dovode do toga da veliki talenti ne naprave karijere kakve zaslužuju, ili da ne napreduju kao što se to očekuje, prije svega upućuje nas na razmišljanje o glazbenom školstvu koje je nedovoljno sustavno organizirano — mislim pritom na usklađivanje kriterija u cijeloj Hrvatskoj. Ni programi unutar općeg obrazovanja ne odaju svijest o mnogoznačnim i velikim vrijednostima glazbe i glazbene umjetnosti u nekoj sredini, životu pojedinca i zajednice. Kada govorimo o talentima, treba reći i da su se kriteriji o tome što je uopće glazbenik, skladatelj, reproduktivni umjetnik promijenili. Nedavno sam čitao jedan tekst Niccoloa Paganinija, gdje on kaže kako (u njegovo doba) »...nema pravoga profesionalnog izvođača...«. Smatra, naime, da i jedan jedini ton na podiju mora biti u potpunosti ostvaren — da glazbenika ona titravost između njega i umjetnosti koju stvara mora potpuno odvojiti od onoga što on jest kada nije na podiju. Dakle, govori o potpunom predavanju, o izrazito visokim kriterijima. To je nešto što traži veliku želju i veliku ambiciju, život u potpunosti posvećen umjetnosti — to treba znati i toga treba biti svjestan. Sa samo 4, 5 milijuna stanovnika u Hrvatskoj mi nemamo mogućnosti raditi greške — i ne priznavati i ne uvažavati ovo o čemu sam upravo govorio — a da za to ne budemo strašno kažnjeni.

Kao primjer koji također pripada toj problematici navest ću pitanje natječaja za nastavnike. Ti su natječaji u nas katkada na rubu tajnovitosti, raspisuju se u ljetnim mjesecima, i to samo u »Narodnim novinama«, i na njih se javljaju samo ljudi koji znaju da će biti raspisani. To znači da svima drugima vrata ostaju zatvorenima. Takav način možda i jest u skladu sa zakonom, ali je ipak sramotan. Jer, smisao je natječaja javnost i vidljiva oglašenost — siguran sam da bi se u tom slučaju javljalo mnogo više kandidata, pa i veliki glazbenici iz inozemstva. Sada, primjerice, na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji predaje prof. Sorokov (violina), a nema dvojbe da bi zanimanja bilo i za druge instrumente odnosno odjele.

U svjetlu te, očito, prevlasti birokratskog mišljenja, a u situaciji neosporne živosti, dinamike i mnogo mladih ljudi ozbiljnih ambicija — koji glazbu danas u Hrvatskoj stavljaju u, čini se, poseban trenutak, mislite li da je struka svjesna potencijala mladih glazbenika danas?

— Trenutak je poseban utoliko što je i naša zemlja danas u situaciji koja je bitno drugačija nego prije deset ili petnaest godina. Kontakti unutar cjelokupnoga glazbenog školstva, među natjecanjima u Hrvatskoj i inozemstvu, uopće, Hrvatska u kontekstu Europe ne kao nešto izdvojeno nego kao dio te velike obitelji naroda — sve to implicira usklađivanje kriterija i želja s onim što nas okružuje.

Mislim da je struka svjesna talenata koji su već na pragu manjih, srednjih ili većih karijera, ali istina je da mnoga djeca nemaju ni priliku pokazati svoju darovitost. I tu smatram da treba početi — u tom su smislu pozitivni pomaci već ostvareni u kontaktima među nastavnicima visokog i srednjeg školstva. Osobno sam imao mogućnost čuti mlade violiniste, đake profesorice Ivanke Kalanj (Umjetnička škola Luke Sorkočevića, Dubrovnik), koji su redom dobitnici vrijednih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, a u svijet glazbe pritom ulaze s veseljem i bez opterećenja koja inače natjecanja uvijek nose sa sobom. Važno je hoće li doista ući u svijet glazbe, obogatiti sebe i sredinu u kojoj žive, i pokrenuti nas za barem korak dalje. Mislim da je u tome najvažnija težnja za promjenama na bolje, koje se ipak zbivaju u našem glazbenom školstvu. U Osijeku sjajne rezultate postiže profesorica Eva Hühn (violina), ima još mnogo takvih nastavnika; na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji uvijek je bilo dobrih rezultata, ali svoju će kritiku, koja nije zlonamjerna, ovdje uputiti na veću potrebu da se radi bolje unatoč uvjetima koji su daleko od savršenih. Jer, neovisno o okolnostima dužni smo postaviti europske kriterije, a to je moguće samo u bezuvjetnom nastojanju na kvaliteti.

Je li ciklus Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj s kriterijem samo nagrada, dakle rezultata, potvrda stajališta koje ste upravo iznijeli?

— Kriterije svakako kanimo zadržati, što će u perspektivi dovesti ili do sve više ljudi s relevantnim uspjesima ili će ih, pak, biti nedovoljno s odgovarajućim rezultatima, a da bi ciklus svake godine mogao imati dvanaest koncerata. Tada će ih biti manje. U svakom se slučaju neće događati kao nekoć — i sâm sam bio u brojnim takvim odborima, kada su se kriteriji mijenjali u odnosi na neki trenutak, pa kada objektivno nije postojao netko posebno darovit, kriteriji su naglo padali, ili smo od dva izvrsna glazbenika jednoga odbacili ili su se, pak, donosile neke interne odluke. To je u potpunosti pogrešno, i toga u ciklusu Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj neće biti.

Kakav odjek očekujete — unutar glazbene struke, kod koncertne publike, u javnosti?

— Za mlade su ovi koncerti dobar početni korak, za sve koji su na bilo koji način uključeni u glazbeni život to je mogućnost da se pridruže ideji koja sve nas može približiti svijetu, načiniti prepoznatljivima i s identitetom. Nadam se da ćemo pridonijeti i profesionalizaciji — tu mislim na kriterije na natjecanjima, ispitima, pri procjenama. Mi smo često skloni nešto proglasiti potpuno propalim i nevrijednim, a drugo dignuti na vrh — što je zapravo po realnim kriterijima posve prosječno i trebalo bi biti dijelom svakodnevice. Tako reagiramo jer nemamo pravih informacija. Jer, upravo raznolikost, to bogatstvo da u umjetnosti za svakoga postoji mjesto — gdje se stvara poseban odnos između umjetnika i njegove publike, ono je u čemu vidim čar takva ciklusa. Smatram da je to i poticaj organizatorima koncerata, na čijim listama umjetnika nema ljudi koji nastupaju u ovom ciklusu, kako bi počeli kontaktirati s mladim ljudima u odnosu na njihova postignuća, a ne samo na osnovi eventualnih sugestija nastavnika ili profesora. Primjer za ovo o čemu govorim jest Zrinka Ivančić, čiji je recital prvi u našem ciklusu — njezinu četvrtu nagradu na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Svetislav Stančićdo našega poziva u tom smislu, koliko znam, nije prepoznao ni jedan organizator koncerata.

Znači li to da ciklus koncerata Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj otvara put afirmaciji osnovnih vrijednosti nasuprot sklonosti oscilacijama ili tek povremenim priznavanjima realnih kvaliteta?

— Oscilacija je bilo, i rekao bih da smo u Hrvatskoj čak znali biti i preskromni — nismo, po mom mišljenju, na pravi način vrednovali ni skladatelje ni izvođače. Imali smo Milku Trninu, Zinku Kunc, tu su Ruža Pospiš-Baldani, Dunja Vejzović — govorim samo o pjevačicama, koje su ostvarile doista svjetske karijere, a nismo uspjeli na odgovarajući način na svjetskoj sceni plasirati, primjerice, operu Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, koja je jedna od najboljih opera napisanih u 20. stoljeću uopće, u svjetskim razmjerima. Mnogo građe nije sređeno, pa stoga ni dostupno glazbenoj svjetskoj javnosti, a danas i među skladateljima i reproduktivnim umjetnicima imamo istinski velike umjetnike. Nadam se da će ovaj ciklus potaknuti na razmišljanje i o tome, korak u tom smislu su i praizvedbe, od kojih će većina biti napisana baš za ove koncerte. Budući da je ovdje riječ o mladim ljudima, vjerujem da će sve o čemu sam govorio ići lakše i jednostavnije, jer u ovim godinama oni još nisu opterećeni raznim -izmima. O mnogim stvarima, kamo pripada i pitanje financija — koje je u glazbi u nas uvijek problematično, ovi mladi glazbenici još ne razmišljaju i okrenuti su samo umjetnosti. Ovim ciklusom Matica hrvatska želi im omogućiti da se njome bave što kvalitetnije kako bi ostvarili sve za što imaju preduvjete i u što ulažu veliki trud i mnogo vremena.

Dodi Komanov