Poticanje savjesti

Poticanje savjesti

Za baletnu predstavu trebaju profesionalni baletni plesači. HNK Osijek nema zaposlena plesača, pa od koga se onda očekuje da otpleše baletnu predstavu?

Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku 15. je lipnja izašlo s plesnom premijerom Aska i vuk u koreografiji Antuna Marinića, na glazbu Igora Valerija. Predstava je i dalje na repertoaru pa sam je vidjela u srijedu, 1. listopada. Tom sam si prigodom, čini mi se, malo pojasnila što se u Osijeku događa, i zašto se o tome nerado govori.

Privukla me nedvojbeno obećavajuća činjenica da je u kazalištu postavljen voditelj baleta, da je pokrenuta Baletna škola i nakon stanke od četrdeset godina postavljena plesna predstava. (Antun Marinić ugledni je koreograf i redatelj, nekadašnji direktor sarajevskog i splitskog baleta, profesor scenskog pokreta na ADU u Zagrebu, a još česti suradnik na dramskim i opernim predstavama.)

Asku i vuka, u kombinaciji neoklasičnog i ekspresionističkog plesnog izraza, vrlo je predano izveo neprofesionalni ansambl, pa ako dolazite na osječku plesno-baletnu predstavu nakon što ste, primjerice, odgledali u zagrebačkom nacionalnom kazalištu Giselle, ili u splitskom Chopinianu i Ples kadeta, ili u riječkom Esmeraldu, naravno da ćete biti zbunjeni i neugodno iznenađeni, kao što se to, pretpostavljam desilo pročelnici Upravnog odbora za društvene djelatnosti, Jasminki Novak-Kovač, i članu Gradskog poglavarstva zaduženog za kulturu, Anti Kataliniću. Pročitala sam u osječkom »Domu« (od 2. i 3. listopada) da navedeni kulturni oci dvoje oko daljeg financiranja takve razine baletnog programa. I da vide rješenje u organizaciji gostovanja baleta iz Pečuha?!

Stoga pogledajmo malo drugu stranu, a i kratki osvrt na povijest hrvatskog baleta mogao bi nečemu poučiti.

Kao prvo, Aska i vuk nije baletna predstava. Naime, za baletnu predstavu potrebni su profesionalni baletni plesači. HNK Osijek nema zaposlena plesača, pa od koga se onda očekuje da otpleše baletnu predstavu? Gospodin Marinić je, očito na želju i uz potporu intendanta Željka Čagalja, prihvatio status voditelja baleta, no to je pozicija kapetana bez posade. Postojeći su plesači pak djevojka za sve, koriste se njima u dramskom i opernom programu, operetama i mjuziklima, a plaćaju ih ugovorno po predstavi. Članovi ansambla (koji službeno ne postoji!) svejedno svakodnevno vježbaju. Uvjeti postoje, i dvorana i kazališna scena lijepi su i vrlo uporabljivi, ali plesačko obrazovanje dug je i naporan proces pod stručnim pedagoškim nazorom. Dakako, kako da postoji majstor baleta, kad nema baleta... Saznala sam da je ove sezone za svakodnevni klas ipak angažirana baletna pedagoginja Inge Tudaković.

Uvijek postoji mogućnost da se balet dogodi brzo: osječko kazalište procijenilo je da za iole ozbiljniji projekt trebaju najmanje pet parova, koji bi iznijeli profesionalni program dok ne stasaju domaće, mlade snage. Stjepan Miletić imao je sličan problem početkom 20. stoljeća u Zagrebu. Znajući da za stvaranje kvalitetna corps de balleta treba mnogo vremena, on je istodobno pokrenuo dječju baletnu školu i zaposlio primabalerinu, baletnoga majstora, solistički par i dvije kompletne baletne kadrile. Miletić je to tada očito mogao. Njegovo zlatno vrijeme pamtimo kao spoj visoke profesionalnosti i iskrena domoljublja, traženje vlastitog izraza uz europske kriterije. Zar je nemoguće tražiti nešto slično sto godina poslije, u Osijeku — da ne širimo temu?

Obrazovanje publike

Ono što potvrđuje smisao nastojanja osječkih entuzijasta, a iskreno se nadam da nije riječ o uzaludnom ljubavnom trudu, jest cijela postava igranja i prezentacije Aske i vuka, obrazovanje i plesača i publike. Bila sam u dvorani punoj mlade i pažljive, inače vani, ispred kazališta, vrlo glasne i nestašne publike. Na početku je Nenad Tudaković, inače operni solist, koji igra učitelja baleta, najkraće moguće, ali lijepo i jasno objasnio publici što je ples, odnosno balet, odnosno govor tijela, i ispričao sadržaj priče tako da su svi znali o čemu je riječ, i mogli prepoznavati likove, pratiti njihove ideje i namjere te situacije koje su gradile zaplet i rasplet. Djeca su s nevjerojatnom pozornosti pratila priču, i likovala na kraju kad su vukovi — zlo, negativna energija koja stalno prijeti — pobijeđeni. Priča je postavljena više etično nego andrićevski poetično, ali je sačuvala optimizam piščeve poruke. Aska nije žrtva, nego čestitost i hrabrost, koja se suprotstavlja agresiji, da bi na kraju potaknula ljudsku savjest: zajedno smo jači, kaže u programu predstave autor Marinić.

Glazba Igora Valerija, inače stalnog korepetitora HNK, funkcionalna je i narativna. Pojačava značenje i naboj pokreta i vodi priču.

Scena je čista, tek simpatično znakovita: štange u dvorani za klas, a na stražnjem zidu projekcija slike zagrebačkoga baleta. Na početku impresivni polukrug labudova i solistički par iz Labuđeg jezera, a na kraju razigran i sav u skokovima dio iz predstave Ne hodi po travi, padaju anđeli. Nema dvojbe, ansambl predvođen Martinom Bohucki (Aska), Vukom Ognjenovićem i Zorislavom Štarkom (Vuci) mora dosta raditi na sebi, ali to je možda trenutno i najmanji problem?

Maja Đurinović