Peticija za žensku povijest

Peticija za žensku povijest

U Galeriji Nova postavljena je, prema javnim reakcijama, iznimna izložba, Ženski vodič kroz Zagreb Barbare Blasin i Igora Markovića

Možete li, za potrebe čitatelja koji su propustili vašu izložbu, danas već zatvorenu, ukratko reći o čemu Ženski vodič kroz Zagreb govori?

Igor Marković: Ženski vodič kroz Zagreb kontinuirani je istraživačko-umjetnički projekt započet prošle godine, javnosti predstavljen na Urbanom festivalu u Zagrebu u rujnu 2002. te sada nastavljen u Galeriji Nova.

Projektom se prije svega želi otrgnuti zaboravu prošlosti, ali i konformizmu povijesti doprinos, utjecaje ali i život žena koje su sudjelovale u stvaranju ili samo svakodnevici Zagreba.

Barbara Blasin: Ukratko, odabrali smo dvanaest žena iz zagrebačke povijesti, javnosti većinom nepoznatih i dvanaest lokacija vezanih uz njihove biografije. Svaka od tih biografija na neki način ilustrira poziciju žena u Zagrebu u određenom razdoblju. Također, svaka od tih žena na neki je, svjestan ili nesvjestan, način napravila korak za lokalnu žensku historiju. Tako su se u našem izboru istovremeno našle: znanstvenica, mlinarica, kondukterka, posljednja žena osuđena pod optužbom da je vještica i razne druge. Dvanaest ploča s dvanaest priča popraćenih ilustracijama i fotografijama opisuju razdoblje od 17. stoljaća do osamdesetih godina 20. stoljeća.

Otisnuli smo i razglednice, s njihovim likom, ne bi li vijesti o njima stigle dalje. Osim u galeriji, projekt se odvijao i na ulicama Zagreba 3. i 4. listopada.

Kako nastaju ideje, konkretno ova, kada ih potpisuje autorski dvojac. Je li tu bilo kormilara?

I. M.: Jedini kormilar bio je nedostatak novca, tako da neke stvari koje smo željeli na kraju ipak nismo uspjeli napraviti.

B. B.: Ideja za ovaj projekt bila je potaknuta natječajem za Urbani festival 2002, koji je tada imao namjeru da umjetničke radove prezentira poput turističke rute po Zagrebu. Mi smo se dosjetili da bismo rado postavili vlastitu rutu koja veže lokacije, povijest Zagreba i žensku povijest. Naravno da smo odmah poželjeli da se ta mjesta i trajno obilježe, pa smo organizirali i peticiju, da vidimo kako javnost reagira. Tada smo imali šest odabranih žena i šest lokacija na kojima su se dijelili leci i razglednice, i formular peticije za trajno obilježavanje uspomena na te žene. Reakcije su bile simpatične i pozitivne, razglednice razgrabljene.

Bi li, po vama, ovu ideju bilo moguće realizirati u prostoru koji ne vode četiri kustosice?

B. B.: Željeli smo realizirati ovaj projekt s tim timom kustosica iz više razloga. Sretnom koincidencijom WHW je dobio prostor Galerije Nova i raspisao natječaj Start solo, točno mjesec dana nakon što smo prikazali prvi dio našeg projekta na Urbanom festivalu, mi smo htjeli proširiti projekt i trebala nam je galerija, pa smo aplicirali. Suradnjom smo zadovoljni, a nadam se da su i četiri nezavisne kustosice.

I. M.: Nova se jednostavno dogodila. Što se tiče tehničkih uvjeta, ne vidim ni jedan razlog zašto izložba ne bi, hipotetski, mogla biti postavljena u bilo kojem muzejskom ili galerijskom prostoru u Zagrebu. Što se ideologije odnosno kustoskih koncepcija u drugim galerijama tiče, ne znam kakve su, pa ne mogu ni procijeniti da li bi ih ovakav projekt zanimao.

Postoje li ikakve realne šanse da neka od vaših žena-presedana dobije i trajno spomen-obilježje, na temelju peticije koja se provodi tijekom izložbe?

B. B.: Mi smo predložili modus, sve dalje ne ovisi o nama. Postoje mnoge žene koje su zadužile ovu sredinu, a spomen na njih ne postoji. Hotimično smo birali žene koje su anonimne, ili nedovoljno poznate, ili pak sjećanje na njih nestaje čim nestanu iz javnosti, ilustrirajući time nenapisanu zagrebačku žensku povijest. Neuobičajeno je da se obilježi mjesto gdje je postojao bitan gradski mlin, a kamoli mjesto gdje je živjela mlinarica. Na primjer, spomen na Ivanu Brlić Mažuranić svakako postoji, ali malo tko zna da je ona naša prva akademkinja, a ni spomenik ne postoji. Nismo razmišljali koji je prikladan način da se konkretno u prostoru grada obilježi uspomena na te žene-presedane. Mi smo to napravili ovom izložbom. Među ženama koje su spomenute u ovom projektu postoje i one kojima je i po dosadašnjim konvencijama već trebalo postaviti ploču, primjerice Marija Jambrišak ili Ivana Hirschmann. Ne znam kakve su realne šanse.

I. M.: To je pitanje za gradsku upravu, odnosno neku mjerodavnu komisiju ili odbor. Možda čak i za brojne zastupnice u Gradskoj skupštini. S druge strane postoji niz ženskih skupina koje ne samo da u Zagrebu djeluju nego su se i etablirale kako u javnosti tako i u političkoj sferi, pa bi njihova šira akcija i ustrojavanje na postavljanju obilježja svakako imala veću težinu od jedne izložbe, čak i ako je poduprta sa otprilike petstotinjak potpisa građana.

Biste li mogli koncipirati sličnu izložbu, s temom žena koje su prvi puta tijekom devedesetih učinile presedan u nekim drugim disciplinama, tj. na kojim funkcijama žene još nisu bile?

I. M.: Moglo bi se, svakako. Ako se ne ograničimo samo na Zagreb, prije nekoliko godina dobili smo prvu načelnicu policijske postaje, u Đurđevcu, ako se dobro sjećam. U Zagrebu imamo gradonačelnicu, prva taksistica u Jugoslaviji mislim da još radi, a to postaje i obiteljski posao jer je i njezina kći taksistica...

B. B.: Kada bih radila nešto tako, usredotočila bih se na discipline vezane uz javno djelovanje usmjereno prema općem razvoju civilnoga društva devedesetih, te širenju antiratnog ozračja na ovim prostorima. Mislim da su (inelektualke, umjetnice, aktivistice) imale većinski udio u tom projektu.

Zašto je u postav izložbe uvrštena i, iz feminističke perspektive posve sigurno nepoželjna, prva misica?

B. B.: Smatrala sam da tema ljepota — žene — mediji — novac ne bi trebala biti izostavljena iz ove naše male historijske revizije. To je bitan motiv 20. stoljeća. Štefica Vidačić bila je prva (ili jedna od prvih) žena Zagreba, koja je postala takva vrsta medijske ikone.

I. M.: Jednostavno zato što izložba nije rađena isključivo iz feminističke perspektive. Upravo suprotno, pokušali smo projekt osloboditi raznih dogmi i ideologija. Uostalom, i o nekim drugim ženama koje smo predstavili vlada podijeljeno mišljenje.

Razgovarao Kruno Lokotar