Neuspjela ironija

Neuspjela ironija

Usprkos zanimljivim teorijskim i dramaturškim idejama, Zappia je ovaj put podbacio kao redatelj, te dramatizacija na pozornici nije dostojno zaživjela

Komedija Karolina Riječka Drage Gervaisa sa Severinom u naslovnoj ulozi uzburkala je hrvatsku javnost unaprijed — ljudi su s nestrpljenjem iščekivali prvu ovosezonsku premijeru riječkoga HNK da vide ne samo Severinu nego i kakav li je to postmoderni hommage Gervaisu (u kojem sudjeluju drama, opera i balet) načinio riječki redatelj Lary Zappia, podnaslovivši ga — »herojski komad s pjevanjem i pucanjem«. Pa, što je, dakle, načinio Zappia sa svojom ekipom suradnika za koju je izjavio da su »puni vjere koja gore premješta«? Nažalost, nakon premijere gore se nisu pomaknule ni milimetar. Prije nje dugo su se tresle, a rodio se — miš.

Karolina Riječka po mom je mišljenju dosad najslabija Zappijina predstava, u kojoj je njegovo prepoznatljivo poigravanje kičem i melodramom, inače obilježeno duhovitim, ironijskim odmakom, iskliznulo u same objekte svoje igre — estradni kič, ispraznost i šund. Ironijska je oštrica svedena na neuspjele pokušaje duhovitosti »na prvu loptu« ili pak uočljiva tek u naznakama i u hladnu intelektualnom poigravanju povijesnim događajem, koji je zbog svoje romantične, nedorečene priče bio pravim materijalom za prerastanje u mit malograđanske Rijeke.

Zappijina dramaturška obrada Gervaisove komedije ambiciozno je i zanimljivo mišljena — poput tipična postmodernog kolaža (koji u završnici ipak djeluje poput gomilanja nalijepljenih slojeva), gdje je Gervais spojen ne samo s Marulićevom i Barkerovom Juditom nego i s mnogim drugim autorima. Povijesna priča o prelijepoj Karolini, koja je početkom devetnaestoga stoljeća posjetom engleskom admiralu spasila grad od bombardiranja, u sebi sadrži sve elemente melodrame, a zbog prerastanja u mit savršen je predložak za Zappijino poigravanje historijskom metafikcijom, plodnim tlom za ispredanje različitih viđenja jedne povijesne zgode, za isprepletanje zbilje i iluzije, jave i sna, prošlosti i sadašnjosti, života i teatra.

Istina u toj igri postaje iluzornim pojmom, a Zappiji omiljena teatralizacija mita postaje temeljem iščitavanja povijesne zgode — već je u prvom prizoru koji se odvija pred kazalištem jasno da Zappia posve razbija scenski iluzionizam i da je sve što se događa pred nama dio iluzije kazališnoga svijeta jer, kako Admiral uzvikuje, »Karolina pripada legendi. Karolina pripada teatru!« S druge strane, teatralizacijom Zappia ironijski poentira svoj odnos spram stanovnika Rijeke — njihovih uskogrudnih razmišljanja, snobizma i malograđanskih svečanosti koje više nego očito i na vrlo banalnoj razini ukazuju na staru Shakespeareovu misao da je »cijeli svijet pozornica«. No, usprkos zanimljivim teorijskim i dramaturškim idejama, Zappia je ovaj put podbacio kao redatelj, te dramatizacija na pozornici nije dostojno zaživjela.

Podijeliti i naljutiti

Prvi je dio predstave posve usredotočen na naveden ironijsko-karikaturalni prikaz stanovništva Rijeke početkom devetnaestog stoljeća, no sitnim detaljima Zappia nam daje do znanja da se do danas ništa promijenilo nije. Neke će, vjerojatno, zasmetati vulgarnost prikazivanja ondašnjih riječkih uglednika, no upravo je to Zappia i želio postići — podijeliti mišljenja, pa i naljutiti. No, ono što smeta i ne funkcionira na poetskoj razini koju Zappia ističe kao primarnu jest način razigravanja mase glumaca na narodnoj svečanosti, koja ne samo po prikazanu sadržaju nego i po načinu dramaturške gradnje, gdje prevladavaju kolektivni prizori, podsjeća na prvi dio Krležina Kraljeva. No, riječko šminkersko i gradsko Kraljevo ne uspijeva se uskovitlati u svojoj stilizaciji, prepuno je praznih hodova, opadanja ritma i neplodne želje da se bude duhovit, a njegovi su protagonisti plošno osmišljene karikature kojima ni glumci nisu uspjeli mnogo pomoći. Iz bezlične su se mase u oblikovanju karikaturalnih krokija istaknuli Davor Jureško u ulozi riječkoga gradonačelnika Scarpe i Denis Brižić kao Karolinin suprug Andrija Belinić.

Severina ostala Severina

Veći dio drugoga dijela usredotočen je na središnji događaj priče — susret Karoline i Admirala. Zappia se ponovno poigrava odnosom iluzija/stvarnost tako što Barkerovu viziju susreta Judite i Holoferna pretvara u Karolinino maštanje o izlasku iz skučenosti vlastita života u uzbudljiviji život pun strasti, junaštva i slave, od čega će joj na kraju, baš kao kakvoj von Horváthovoj antijunakinji-malograđanki, ostati samo razočaranje i tuga. No, ni zanimljivi element dramaturške obrade nije zaživio zbog nedovoljne oblikovanosti Karolinina lika, koja onemogućuje ikakvu empatiju gledatelja. Iako je Severina vrlo prirodno bivala na sceni ne samo u pjevačkim i plesnim točkama nego i u glumačkim, nije uspjela dopuniti navedenu slabost, te je ostala samo prirodnom Severinom, no ne i Karolinom.

Galiano Pahor predvidljivo je uvjerljiv u ulozi Admirala, no njegova gluma ostaje u okvirima brehtijanskoga odmaka od uloge (svojstvenoga nekima od Zappijinih predstava), koja ovaj put ne postiže ništa doli dojam emocionalno prazna bivanja na sceni. Olivera Baljak uspjela je u ulozi Karolinine sluškinje spojiti prigušenost glume karakterističnu za predstavu u cjelini s iskričavim, vrckavim temperamentom. Edita Karađole istaknula se prelijepim recitiranjem Marulićeve Judite, a Dražen Mikulić solidno je odradio kazališno nezgrapnu i narativnu ulogu Gervaisova duha. U ostalim se ulogama pojavljuju: Damir Orlić, Zdenko Botić, Alex Đ aković, Predrag Sikimić, Ana Kvrgić, Sabina Salamon i Andrea Blagojević Mangano. Orkestrom smještenom na sceni dirigirao je Alan Bjelinski. Za atraktivnu vizualnost predstave zaslužni su scenograf Dalibor Laginja, kostimograf Leo Kulaš i oblikovatelj svjetla Deni Šesnić.

One-star show

Masa je u drugom dijelu prepustila mjesto pojedincima, a sadržaj prvoga dijela — riječka narodna zabava, postao je formom i realnošću drugoga, u kojem prevladavaju revijalni tonovi — višak realnosti stupio je na scenu. Glazba Duška Rapoteca Utea ostala je na razini pjesmica kakve se pjevaju na festivalima poput MIK-a, koreografija Mojce Horvat uvelike nalikuje koreografiji kakva nam se nudi po zabavnim TV-programima — estrada je potpuno ušla u predstavu, koja poprima odlike Severinina one-star showa.

Pitam se da li je Zappia, i sam bez domovine, i sam donekle ogorčen na vlastiti grad poput Karoline, namjerno bacio pljusku u lice Rijeci, pa joj servirao upakirano izdanje Severinina koncerta, jer — tko voli nek’ izvoli! Ionako je Severina dio sna mnogih hrvatskih cura, kao što je Judita dio Karolinina sna. Je li nam izravnim ulaskom u estradu Zappia podrugljivo prstom ukazao na vlastitu malograđanštinu? Ili je želio izazvati pravokutne mozgove i »zaglupljujuću sinkroniziranost uvriježenih mišljenja«? (Izazvala ih je, nažalost, više pojava Severine, nego sama predstava.) Ili je pak i njega, kao i Admirala, opčarala (Karol)Severina, otupila mu ironijsku oštricu i odmak, te svojom ljepotom i snom koji mnogima predstavlja postala jedinom junakinjom estradne Karoline Riječke?

Tajana Gašparović