Neujednačenost izvedbe

Neujednačenost izvedbe

Očito glasovno indisponirana, sopranistica nije odabrala primjere koji u najboljem svjetlu pokazuju njezine glavne adute, odnosno prikrivaju nedostatke

Dok su Parižani već prije nekoliko mjeseci u tiskanom programu Teatra Chatelet za sezonu 2003-2004. mogli čitati program planiranoga gostovanja Zagrebačkih simfoničara, žiteljima njihova matičnoga grada nije omogućeno da unaprijed uživaju u misli na tako veliki pothvat. Doista je čast nastupiti na turneji po francuskim gradovima uz jednu od najvećih pjevačkih zvijezdi današnjice, sopranisticu Barbaru Hendricks, s kojom je orkestar povezao naš dirigent sve češćih inozemnih uspjeha, Ivo Lipanović. A koncert koji je s istim programom izveden uoči turneje u Zagrebu (srijeda, 8. listopada) činio se tim intrigantniji što je za razliku od svojega posljednjeg nastupa u Zagrebu, kada je uz Zagrebačku filharmoniju i maestra Rahbarija izvodila Četiri posljednje pjesme Richarda Straussa, Hendricksova ovom prigodom odabrala niz opernih arija.

Svojevrstan presjek kroz operno stvaralaštvo bečke klasike, ranog i kasnog romantizma, te neoklasicizma 20. stoljeća maestro Lipanović programski je upotpunio svojim omiljenim orkestralnim ulomcima poput Uvertire Glinkine Ruslan i Ljudimila i valcera Čajkovskieva Evgenija Onjegina. Već je u dvije arije Grofice iz Mozartova Figarova pira, njezin glas, premda lijepe boje i izražajna volumena, zvučao nesigurno, neujednačeno i intonativno nedovoljno čisto, dok je engleskim izgovorom talijanskoga posve onemogućila razumljivost teksta. Izgovor i dikcija bili su posve zanemareni i u njezinim izvedbama dviju Puccinijevih arija iz opera Madama Butterfly i Gianni Schicchi, u kojima je ipak više do izražaja došla tamna pjevnost njezina soprana.

Specifična boja glasa Barbare Hendricks skladno se stopila s melodijama francuskoga repertoara, u ariji Micaele iz Bizetove Carmen i ulomka iz Debussyeve kantate Rasipni sin, premda se tu interpretativno zadržala na distanci, ne želeći sa zagrebačkom publikom podijeliti emotivno proživljavanje glazbenoga tijeka. Gotovo hladna razboritost pomogla joj je da intonativno i metrički majstorski savlada vratolomne kolorature u poliritamskim strukturama arije iz opere pisane na engleskom jeziku Život razvratnika Igora Stravinskog, dok je najveći doseg večeri bila njezina uživljena interpretacija Tatjanina prizora s pismom iz Evgenija Onjegina Petra Iljiča Čajkovskog.

Jednaku je razinu pjevačkih kvaliteta pokazala i u prvom dodatku, nažalost pokvarila dojam vrlo neizazovnim tumačenjem Habanere iz Carmen, i na kraju kao veleposlanica dobre volje za izbjeglice pri UN-u uputila poruku svijetu crnačkim duhovnim napjevom »Freedom«. Očito glasovno indisponirana, sopranistica koja će iduće godine slaviti tridesetu obljetnicu umjetničkoga rada, u cjelini nije odabrala primjere koji u najboljem svjetlu pokazuju njezine glavne adute, odnosno prikrivaju nedostatke, te se čini da je općenito sklonija repertoaru orkestralnih pjesama i Lieda. Premda neusklađenih početaka, Simfonijski orkestar HRT-a smješten u akustički nezahvalnu ambijentu podija HNK, dao je sve od sebe i zahvaljujući vrhunskim naporima maestra Lipanovića ostvario sjajnu interpretaciju u kojoj su se blistavim solima isticali nositelji dionica drvenih puhača i izvrsni prvi violončelist orkestra Pavle Zajcev.

Jana Haluza Lučić