Neobične forme

Neobične forme

Dražen Pomykalo rođen je 1952. u Zagrebu, u uglednoj zagrebačkoj obitelji.

Nakon završene gimnazije upisuje Pravni fakultet, ali ga godine 1976. prekida radi odlaska u vojsku. Usporedno sa studiranjem stječe fotografsku kvalifikaciju majstora u CUO 8. svibnja.

Njegova dalja biografija slijedi njegov nemirni duh. Najprije se zapošljava u zagrebačkoj »Borbi«, nakon toga u Muzeju revolucije SRH, da bi se godine 1987. zaposlio u poduzeću Velebit, a već godine 1990. u privatnoj tvrtki EGH Grijanje.

Fotografijom se bavi od godine 1970, od kada je i član Fotokluba Zagreb.

Sudjeluje na dvjestotinjak izložbi fotografije u zemlji i inozemstvu, gdje osvaja dvadesetak različitih nagrada.

Održao je i nekoliko samostalnih izložbi fotografije, i to: Zagreb (1974, 1976, 1978), Čakovec (1984), Zagreb (1985) i Varaždin (1986).

Godine 1990. u požaru u njegovu stanu uništena je njegova arhiva pa zasigurno navedeni podaci nisu konačni.

Član je ZUH-a.

Fotografijom kao jedinim zanimanjem bavi se od godine 1977. Od 1978. surađivao je s NZ Znanje iz Zagreba na ilustriranju naslovnih stranica za biblioteke HIT i Evergreen. Surađivao je i s izdavačkom kućom Liber. Dok je bio zaposlen u Muzeju revolucije, surađivao je i s ostalim muzejima poput Etnografskog, Hrvatskog školskog i Prirodoslovnog muzeja. Kao svestrani fotograf surađivao je i sa Školskom knjigom, zagrebačkom Mladosti i Grafičkim zavodom Hrvatske.

Danas živi i radi u Zagrebu.

Vladko Lozić

Ime Dražena Pomykala u našoj je fotografiji od 1970, od kada ga susrećemo na mnogim izložbama. Za sve vrijeme provedeno u društvu s kamerom iznalazio je vlastiti put, pa nije nimalo neobično da se njegove razvojne mogućnosti mogu pratiti bez velika napora. Čim njegov interes prerasta fazu učenja, upustio se u eksperimentiranje i iznalaženje novih kompozicijskih formi, koje ga još i danas izdvajaju i čine drukčijim. Svi su eksperimenti usmjereni prema osmišljavanju onoga prostora koji će odrediti njegovu sliku, uspostavljajući često neobične, ali likovno jasne odnose elemenata kojima gradi kompoziciju. Tako nastaje njegov opus Lica (1976), mnoštvo zanimljivih portreta danih u čvrstom rasteru kojim želi, i uspijeva, naglasiti osobitosti portretiranog.

Drugi njegov važan projekt posvećen je starom kupalištu na Savi (1984), onom koje već silni broj godina u danima nesnosne žege okuplja tisuće Zagrepčana ne samo da se ohlade u valovima Save, nego i da sudjeluju u društveno važnim događajima. Kamerom nam otkriva bogatstvo i ljepotu toga kupališnog kompleksa i potrebu da se ono očuva i za neko buduće vrijeme. Stoga i nije potrebno posebno naglašavati što je Pomykala ponukalo da se upusti u istraživanje toga prostora načinom primjerenim fotografiji i znatiželjom čovjeka koji voli grad u kojem živi.

Treći veliki izazov pronašao je u prostoru gradske ulice u ciklusu Zagreb iznad prvog kata (1985), donoseći nam malo znanu sliku grada, njegovih objekata na kojima nalazi poviješću obojene detalje. U središtu su pozornosti vrijedni detalji, oblikovni elementi koje često ne zapažamo. Autor nas upozorava okom darovita promatrača i fotografa, bilježi postojanje ulične opreme, njezinu ugroženost i mogućnost propadanja. No njegova kamera nije htjela samo to, ona je željela i postigla više. Izrazila je stavove i poglede fotografa koji je iza nje stajao, nije predmete izobličavala ni činila drukčijim no što jesu, ali je smišljeno probrala one kojih je oblikovnost vrijedna pozornosti. Radio je s osnovnom nakanom — tek načeti problem privesti njegovu osmišljenu kraju, a time na najbolji način dati prilog očuvanju baštine.

Zdenko Kuzmić