Nadopunjavanje različitosti

»Frakcija«, magazin za izvedbene umjetnosti, ur. Goran Sergej Pristaš, br. 24/25, ur. Marin Blažević, br. 26/27

Kao i prethodni put, »Frakcija« izlazi istodobno s dva dvobroja, pokrivši razdoblje od jeseni 2002. do proljeća 2003. godine. Pomaci u vizualnom izgledu rezultirali su dobrodošlom pročišćenošću, koja čitatelju omogućava lakše usredotočenje na tekstove, a »Frakcija« u ovom aspektu i dalje zadržava visoku kvalitetu i može služiti kao primjer ostalim časopisima sličnoga profila. Tako je istodobnost izlaska dvaju dvobroja popraćena i njihovom vizualnom kompatibilnošću (možda ne toliko očitom kao u prethodnom crno-bijelom izdanju), no sadržajnim konceptima oni se ipak razlikuju. Dok prvi dvobroj nastavlja praksu usredotočenja na određenu tematiku, u sljedećem broju uredništvo uzima predah od takva pristupa kako bi se omogućilo pisanje o onim predstavama, imenima i fenomenima koji su izmicali zahvatu obrađivanih tema. Na taj način o dva nova izdanja možemo govoriti u kontekstu pokrivanja užeg i šireg tematskog prostora, pa čak i o hermetičnijem i otvorenijem izdanju — a upravo takvom međusobnom komplementarnošću ona zaokružuju zanimljivu cjelinu.

Relacija plesa i mišljenja

Tematsko određenje prvog dvobroja zadano je pojmovima spontaniteta, improvizacije i događajnosti, koji se ovdje razmatraju u različitim oblicima svoje pojavnosti unutar umjetnosti. Primicanje nekih tekstova filozofskom diskursu, jednako kao i primarno usredotočenje na plesni izričaj, dijelom će također pridonijeti gore spomenutoj hermetičnosti, odnosno težoj prohodnosti tekstova za šire čitateljstvo, no u slučaju »Frakcije« to nije minus, jer bi svaki kompromis u tom smislu umanjio ozbiljnost namjere pomicanja granica u teorijskom i kritičkom promišljanju pojava u izvedbenim umjetnostima. Govor o umjetnosti spontaniteta otvara tekst Joachima Gerstmeiera, u kojem se autor zadržava na samim pojmovima spontanosti i improvizacije, pokušavajući pronaći njihove implikacije u suvremenim izvedbama, dok intervju s La Ribot donosi svjedočenje o iskustvu spontanosti u vlastitim predstavama. Jedan od zanimljivijih tekstova svakako je onaj Bojane Cvejić, u kojem analiza i interpretacija predstave Jonathana Burrowsa i Jana Ritseme, temeljena na Wittgensteinovu logičkom atomizmu, autoricu dovodi do zanimljivih pitanja o relaciji plesa i mišljenja, odnosno o mogućnosti plesanja mišljenja plesa. Tijelom kao objektom promišljanja u okviru zadane teme zanimat će se dvojica autora: Marten Spangberg bavi se fenomenom tijela, dok Goran Sergej Pristaš piše o mesu tijela izvođača kao presjecištu događaja u svijetu i događaja u teatru. Svojevrsnu konkretizaciju tih pitanja nude primjeri umjetničke prakse koja nastaje upravo u modusu improvizacije. Pored priloga koji donosi razmjenu pisama između pisca i teoretičara performansa Adriana Haethfielda i umjetnika Graemea Millera, treba istaknuti tekst Mikhaila Epštajna o kolektivnoj improvizaciji, umjetničkom modelu provođenu tijekom osamdesetih godina u Rusiji.

Ono što dodatno pridonosi vjerodostojnosti časopisa svakako je i osobna angažiranost u umjetničkom radu nekih od autora, kao i akcije koje »Frakcija« poduzima u svrhu primjene i rasvjetljavanja vlastitih umjetničkih načela. Jedan je takav primjer i suradnja sa skupinom Goat Island na projektu njihova zajedničkog dnevnika koji »Frakcija« donosi u ovom dvobroju.

Opća matrica performansa

Drugi, otvoreniji i sadržajno raznolikiji dio, »Frakcija« 26/27, više će biti usmjeren na konkretne umjetničke projekte, imena i skupine, pokrivajući različit raspon tema. Zanimljiv prilog nalazi se već na početku — u intervjuu s Jonom McKenzijem te njegovu tekstu prikazana su istraživanja ovog autora usmjerena na performans kao ključno mjesto suvremene kulture zaokupljene izvedbenom učinkovitošću. Uočivši kako pojam izvedbe danas okuplja široku lepezu suvremenih pojava — pa govorimo o kulturalnim, organizacijskim i tehnološkim performansima, autor u svojoj teoriji razvija tzv. opću matricu performansa.

Ovim izdanjem »Frakcije« dominira oblik intervjua, među kojima valja istaknuti onaj s Timom Etchellsom iz skupine Forced Entertainment. Opsežan razgovor sa članovima BADco. dotiče se različitih pitanja o radu skupine, dok se intervju s Hoomanom Sharifijem može protumačiti i kao svojevrstan uvod u najavljenu zajedničku suradnju s BADco.

Među ostalim temama nalazi se ona o statusu domaće kazališne alternativne scene, koja je potkraj devedesetih transformiranjem svoga rada u društveno prihvatljivije oblike doživjela proboj u centralno, zbog čega joj predstoje nove zadaće. Prikazi predstava u ovom su časopisu najčešće postavljeni problemski, pa tekstovi o Indoševu Školskom autobusu ili predstavama Heimspiel i Kamov, smrtopis donose zanimljiva zapažanja o teatru.

Posljednji dvobroj ujedno, kako je istaknuto u uvodu, najavljuje neke od budućih tematskih smjerova kojima bi Frakcija mogla krenuti.

Svi su tekstovi, kako je to već uobičajeno, prevedeni i na engleski jezik, a ne bi bilo loše kada bi bili upotpunjeni i osnovnim podacima o autorima tekstova ili umjetnicima o čijem je radu riječ, barem u slučaju manje poznatih ili prvi put spominjanih imena.

Ljubica Anđelković