Moderni začinjavci

Moderni začinjavci

Hrvoje Hitrec: Priče iz hrvatske starine, AGM, Zagreb, 2003.

Da je izmiješati duhove prošlosti i duhove sadašnjosti, ispao bi to katkada pravi karneval. Zamislimo, na primjer, fakovce u renesansnom pastoralnom perivoju od slave ili, pak, družbu starih renesansnih pisaca kako čitaju neuku puku svoje pisni skupne! Ironično vrijeme izmijenilo je sasvim i ljubavne pratagoniste. Umjesto ljupkih vila i sluđenih pastira razmnožili se u suvremenoj prozi rogati satiri i satirke koji jašu jedni druge, bez ikakva uvoda ljuvenoga.

Vrijeme satirički razdvaja svjetove, ali domišljati ljudi uvijek mogu izgraditi i kakav mostić, kako bi povezali, barem donekle, stare lirske i nove techno-obale. Takvi graditelji mogu se nazvati i pedagozima, jer ne dopuštaju da se bašćina, zbog onih koji u globalnom nebu vide kompjutorski ekran, baci u zapećak, ili pod povećala sveučilišnih profesora i nadobudnih studenata kroatistike.

Jedan od takvih dušebrižnika u hrvatskoj literaturi svakako je Hrvoje Hitrec, koji nastoji probuditi zamrli duh naše klasike, ali nipošto kao mrzovoljni akademik, nego kao duhoviti interpretator koji će nenametljivo suvremenoj, mlađoj publici izazvati sklonost prema klasičnim pričama. Nakon izvrsnih Priča iz Držića, u izdanju AGM-a izišle su još i knjige Najljepše priče hrvatske renesanse i Priče iz hrvatske starine (17. i 18. stoljeće), koje ponovno, pretvarajući niz klasičnih djela u prozno štivo, hrvatsku književnu baštinu prenose sa sveučilišnih polica na dlan! Neki će zamjeriti da ovaj pothvat ukida želju za originalom, ali valja reći da će ove knjige ipak pridobiti mnoge koji nikada ne bi čitali originale.

Življa uspomena

Hitrec nije od onih gnjevnih interpretatora koji radi sulude idejne montaže u klasične priče ubacuje moderne rekvizite. Nije on od onih koji će Barakovićevoj Vili Slovinki uvaliti u ruku mobitel, Juditi kalašnjikov, niti od onih koji će Gundulićeve ljubavnike, Dubravku i Miljenka, grubo izvući iz pastoralnoga gnijezda, baciti ih na kakav motorcikl, u pustolovinu on the road. Hitrec dostojanstvenoj figuri hrvatske klasike daje samo prozaično ruho, kako bi u novi milje ušla kao dobrodošao stari gost.

Razvezao je to klupko mitskog, alegorijskog i povijesnog u djelima hrvatskih značajeva, od Marulića, preko Zoranića, Lucića, Hektorovića, Gundulića, do Brezovačkog, i cijelu baštinu predstavio u nizu prepričanih fabula, kristalizirajući tako i stare svjetonazore. Umjesto dosadnih znanstvenih obljetnica i dugotrajnih referata, zaslužili su stari pisci i umotvori neku širu i življu uspomenu, jer ipak su mnogi, za razliku od većine današnjih, bili prvaci u svome poslu, od Marulića, koji je Juditom stvorio prvo veliko djelo na narodnom jeziku, nakon prevlasti učena latinskog jezika u humanizmu, preko Zoranića, koji je napisao prvi pastoralni roman, pa Hektorovića, koji nam je darovao prvi putopis, do mnogih drugih.

Iz Hitrecova pera ovaj pothvat ne djeluje nimalo enciklopedijski, jer je cijelu rasutu bašćinu kao jedan vedri, idejno i stilski zaigran svijet, a sve renesansne pisce povezao u veselu družinu kojoj bi baš pristajale gozbe i poslanice! Hitrec je ovim pothvatom približio svakomu duh renesanse, radeći svojevrsnu protutežu današnjem sumraku bogova koji je ubio u pisaca i vedar opis i ljupku metaforu.

Miješanje svjetova

I nije sve to baš neka igra, nego i zahtjevan, studiozni rad, jer je trebalo odgonetati i mnoštvo složenih fabularnih konstrukcija, zamagljenih još i starohrvatskim versima. Lako je možda prepričati Lucićevu Robinju, koja je ionako satkana od monologa koji čitatelja odvode u prošle događaje, ali je zacijelo bilo teško prozno omekšati Zoranićeve Planine, u kojima je odlazak pripovjedača u šibensku okolicu opterećen mnogim nepovezanim epizodama, u kojima se k tome još miješaju svjetovne, povijesne i alegorijske scene i različito organizirani stihovi i strofe. Ponovno čitanje originala, od kojih svaki, za ozbiljnije proučavanje, opet upućuje na druge knjige (Marulić na Bibliju, Zoranić na Dantea, Sannazara itd.), izgleda kao beskrajan pogled unatrag, kojem treba, radi osuvremenjivanja, pridodati još i pogled unaprijed! Zaista, zvuči to kao nimalo lagana pustolovina, ali je zadivljujuće kako je sve te raznorazne stare žanrove koji su pružali široki, i mitski i društveni i povijesni svjetonazor, Hitrec uspio uvaliti u dvije lepršave knjige iz kojih zapravo prvi put jasno vidimo o čemu su besjedili i pripovijedali stari hrvatski pisci.

Vrijedan projekt

Nije Hitrec zapao ni u neke domoljubne interpretacije, pretvarajući u desničarske simbole Zoranićevu Vilu Hrvaticu, Barakovićevu Vilu Slovinku ili pastira Marula, koji tuguju zbog ugrožena teritorija pod turskom čizmom ili zbog toga što Hrvati radije tuđega (latinskoga) jezika rabe nego svojega. Tek na pokojem mjestu učinio je štosni iskorak, pa u Lucićevoj Robinji Turčin kaže bre. I to je, na tugu nekih novinara koji jedva čekaju prilijepiti kakve etikete, zapravo sve.

Ove knjige jedan su od rijetkih zaista vrijednih izdavačkih projekata u posljednje vrijeme. Zaslužile su zaista distribuciju po školama, jer su za sada jedini način da se mladi naraštaj zaista upozna s hrvatskom klasikom. A književni jezik kojim je Hitrec prepričao hrvatsku baštinu nije nimalo narušio njezin duh i smisao. Epskom, ritmičnom i vrlo čitljivom sintaksom, bogatom epitetima, Hitrec je uspio prevesti ne samo priče, nego i raspjevane ugođaje starih hrvatskih knjiga.

Lada Žigo