Macani bez dinamike

Macani bez dinamike

Mačke su one životinje koje nadahnuju ljudsku narav, pandan psima, okretne, snalažljive, uvijek se dočekaju na noge i navodno imaju devet života. Često se za čovjeka kaže, u pohvalnom smislu, da je kao mačka. Zato se izbor teme čini vrlo dobrim, jer djeci je dobro prikazati mačke kao nit vodilju u odrastanju i životu

Mačke, mjuzikl za djecu, premijerno je prikazan ovoga tjedna u Kazalištu u Virovitici. Tekst je rađen po predlošku Elsrer-Jerman, a adaptirali su ga redatelj predstave Damir Mađerić i autor songova Igor Karlić. Koreografiju predstave potpisuje Snježana Abramović.

Naše četiri mačke — Sniježnobijelu (Snježana Slavić), mačku iz visokog društva, Mocarel (Vlasta Golub), mačku fajtericu, Marmeladova (Igor Golub), mačka samozvanog princa, Munka (Goran Koši), seoskog mačka u potrazi za hranom — nalazimo u njihovu dvorištu koje se doima kao zabačena ulica velikoga grada, scenografa Tomice Hrupelja. Iz toga dvorišta mačke pjesmom i plesom polemiziraju o različitim pitanjima, kao što su: njihove sudbine, prijateljstvo, ljubav, odnosi s roditeljima, odnosi prema sudbini samoj te na kraju i smrt.

Duhoviti macani

Glumački vrlo lijepo izrađeni su macani, duhoviti, zabavni, te lik mace Mocarele, dok se Sniježnobijela zadržala na osnovnoj bazi svoga lika. Predstava obiluje songovima, koji su razbacani u pravilnim razmacima, te na neki način narušavaju usredotočenost publike, a čini mi se i samog redatelja.

Na kraju predstave teško je dokučiti koja je glavna tema i koja je priča, neke se teme pojavljuju nemotivirano, nedovoljno podcrtane u početku, tako da ih se poslije teško razumije.

Koreografija ide na ruku glazbi, ali glazba, čini mi se, ne ide na ruku djeci. Naime, autor glazbe odlučio se za šansonijerski stil, koji je pomalo tugaljiv, a s obzirom da predstava ima čak četrnaest songova, nakon nekog vremena gledatelj se počinje osjećati uljuljkano, bez iskrene nakane da se predstava prati do kraja.

Kostime klasičnih mačaka potpisuje Gordana Krebelj. Unatoč tome što je predstava naizgled jako simpatična, tekstualni predložak ima slabost da nema klasičnog zapleta, te treba biti jako inventivno postavljen, s velikim osjećajem za tempo, da bi predstava sve vrijeme održala napetost. Naime, ova predstava ima većinom ujednačen tempo bez osjećaja za dinamiku, pa je i to jedan od faktora koji ne ide na ruku gledaocu.

Čini se da je predstava rezultat više različitih autorskih vizija, koje pojedinačno i nisu loše, ali se nisu uspjele spojiti u jedinstveno djelo.

Morana Foretić