Luzerski ponos i estetika ružnoga

Luzerski ponos i estetika ružnoga

Mario Brkljačić (Zagreb, 1966) dosad je objavljivao u »Godinama novim«, »Quorumu«, »Republici« i »Konturi«, a mnogo bi se ranije pojavio i u »Vijencu« da njegove pjesme nisu mojom greškom završile u pogrešnom folderu. U međuvremenu je dogovorio objavu e-knjige pjesama Nikad nije plesao pogo, koja će se pojaviti na našoj najpoduzetnijoj i najaktivnijoj stranici za predstavljanje e-književnosti, onom dpkm-a. Izbor koji donosimo načinjen je od starije poezije.

Dvije dulje narativne pjesme nastale po slobodno shvaćenim povijesnim motivima predstavljaju Brkljačića kao autora sposobna za uživljavanje i imaginiranje, ali i zauzimanje jasnog stajališta. Impresivne su u uočavanju detalja i baratanju njima, no fonetizacija imena i toponima je, bojim se, ovdje potpuno nepotrebna, čak pogrešna, jer od egzotičnog pravi privatno, a izvore stavlja u usmenu tradiciju.

Ostatak Brkljačićeve poezije po ideološkom ključu najbliži je pankerskim postulatima: ističe se luzerski ponos u korumpiranom društvu, prezir prema materijalnom i establishmentu, estetika ružnoga, pacifizam, rebelijanstvo, kult opijata... Deklarativnost te poetike ponekad prelazi u patetiku. Unatoč tome, Brkljačić mi se čini kao jedan od pjesnika koji, trenutno, mnogo obećavaju, a hrabri činjenica što piše ustrajno i, što je najvažnije — sve zrelije.

Kruno Lokotar

antonio de sepulvida je sjahao s konja

(konj je trznuo glavom i zarzao)

dolje

u dnu ambisa

blistalo je jezero gvatavita

(gigantski smaragd okružen visokim tamnoplavim brdima)

veliki konkvistador je uzdahnuo

njegovi vjerni pratioci utihnuše

(jedino što se čulo bio je snažan vjetar koji je u tom trenutku ispustio njegov konj)

prijatelji, to je jezero koje ćemo isušiti, rekao je

to će biti velik posao gospodaru, dodao je njegov pobočnik

zato će naša slava i bogatstvo zasjeniti slavu i bogatstvo i samoga španjolskoga kralja, odgovorio je antonio de sepulvida

na te riječi zasjaše oči njegovih kompadresa

ovo jezero leži na ploči od čistoga zlata

(tu je na trenutak zastao)

kad ga isušimo zasjat će jače od sunca

mjesec dana njegovi su ratnici i pustolovi probijali kanal

sedam dana dvjesto je iscrpljenih španjolaca na čelu s velikim konkvistadorom antoniom de sepulvidom

čekalo da se voda povuče iz korita

žvačući listove neke čudne biljke sedam dana nisu spavali

(gledajući purpurnocrveno sunce antoniju de sepulvidi pred očima se izmjenjivaše slike urođenika kojima je probadao srca svojim srebrnim mačem)

sedme noći

dolje

u dnu ambisa

na mjesečini je zaiskrio dubok mastan mulj kao pisarska tinta u njegovoj kristalnoj tintarnici

antonio de sepulvida uzdahne

(njegovi vjerni pratioci izvukoše mačeve i krenuše prema njemu)

konkvistador je kleknuo na vulkansku prašinu

(neka je prokleta ova divlja zemlja, rekao je)

pobočnik je zavitlao teškim mačem i glava konkvistadora otkotrljala se dolje

u blato

* * *

nadvojvoda ferdinand otvori oči

(pun je mjesec i dok prilazi komodi na kojoj je bokal s izvorskom vodom srebrna se mjesečeva svjetlost presijava na njegovoj svilenoj pidžami)

prinoseći ustima tešku kristalnu čašu on svrne pogled na nadvojvotkinju koja blaženo hrče ležeći na leđima na krevetu s baldahinom

(na trenutak mu se pričini kao da promatra haronovu barku i svoju trudnu ženu koja odlazi u svijet sjena)

izmučen nesanicom ode do prozora

(u geometrijski precizno uređenu parku sluge brišu rosulju sa carske kočije a iz nosnica snažnih bijelih konja pokrivenih dekama pršti para)

još je dva sata do polaska u sarajevo

(taj prokleti balkan jednog će mi dana doći glave, promrsi nadvojvoda i potegne uže za poslugu)

princip gavrilo otvori oči

(u sobici je težak memljiv zrak i on ustane i otvori prozor)

nad miljackom treperi izmaglica a iz kafedžinice preko puta njegove kuće kaldrmisanom uličicom širi se miris svježe pržene kave)

iz daljine s minareta do njega dopire glas hodže a jedan golub proleti pokraj njegova prozora

(princip gavrilo prati pogledom otpalo golublje pero koje spiralno pada na cestu)

onda ode do komode i odmota zamotuljak (novi pištolj nabijen mecima zabljesne na jutarnjem suncu i gavrilo se oćuti kao junak iz udžbenika povijesti)

još je nekoliko sati do dolaska nadvojvode ferdinanda

dok ulazi u vlak nadvojvodi salutira garda a žene u publici mašu bijelim maramicama

(njegov pobočnik stoji pokraj stepenica a svoju savršeno ulaštenu sablju drži ispred očiju)

princip gavrilo ispija šljivovicu i gušta fildžan kave

(nišani ravno u srce i pucaj dok ne isprazniš šaržer, govori mu čovjek u crnom s gustim sjedinama i dugom monaškom bradom)

omamljen rakijom on pogleda starca

(mladiću, ako ubiješ tog gada, srbija će ti podići spomenik kao najvećem junaku u svojoj istoriji, reče starac)

ako treba spreman sam i umret! gordo reče princip gavrilo

(za kralja i otadžbinu, mladiću, umiru izabrani, reče starac)

nadvojvoda ferdinand osjeća mučninu dok vagon poskakuje po hrastovim prečkama

(nadvojvotkinja pije čaj od kamilice i na tabureu odmara bolne natečene noge)

kroz besprijekorno čiste prozore vlaka nadvojvoda promatra njive u magli i rijeke koje se puše na jutarnjem suncu

(od tog brzog promicanja slika njemu je sve lošije i on napokon povuče težak plišani zastor boje cikle i upali lampu sa sjenilom od murano stakla)

princip gavrilo se rukuje sa starcem i nesigurnim korakom krene preko mosta

negdje na sredini zastane i pogleda dolje, u vodu

(od gledanja u brzu maticu rijeke njemu se sve više vrti u glavi i on se jednom rukom osloni o kamenu ogradu mosta a drugu ruku gurne u džep mantila gdje napipa hladnu cijev pištolja)

na površini rijeke gleda svoju jeguljastu sjenu koja kao da se želi otrgnuti od samog sunca koje ju je stvorilo

Pas s jednim okom

dugo smo tražili tu uličicu na periferiji

ma, daj, idemo natrag, rekao sam,

u oglasniku se često potkradaju greške

ona je rekla, čekaj, pitat ću onog starca koji iznosi smeće pred kuću

zapalio sam pljugu

i gledao kako mu nešto govori na uho

starac se okrenuo

pokazavši rukom prema zapadu

triput sam pritisnuo zvono

na rđom izjedenoj ogradi

dvorište je bilo krcato svakakvom kramom

ovo je gore od jakuševca, rekao sam

tad smo začuli neki metalni zvuk koji je dopirao iz dna dvorišta

iz vešmašine izronio je pas kojem je zamalo otpala sva dlaka

postajao je sve veći i sve ružniji

iscrpljen, legao je uz ogradu

zanijemjeli, zurili smo u njegovu duplju u kojoj su migoljili crvi

smrad je bio nesnosan

ali zalazak sunca je bio veličanstven,

baš kao na fotkama amatera

okrenuli smo mu leđa i krenuli natrag

* * *

uzeli smo sobu u toj planinarskoj kući

i ja cijelu noć gledam pun mjesec

i crne životinje

koje stoje na rubu šume

bojeći se pretrčati proplanak

noći su u planini

kao prizori s početka svijeta:

bolesna magla

otrovna paprat

prijeteća tišina

neki strah koji se posvuda povlači poput sjena

ona je zaspala

pijana od kuhanog lošeg vina

i onako mjesečinom obasjana blijeda lica

poluotvorenih usta

i s razmazanom šminkom oko očiju izgledala je kao loše uređen leš

ili domaćica čiji se život sveo

na kuhanje i pranje

i masturbiranje

na naslovnice glorije

s kojih vrebaju oni opasni tipovi iz južnoameričkih sapunica

muškarci čađavih gustih kosa i s očima boje mladog jutarnjeg neba

jebiga,

naši su životi upravo onakvi kakve smo zaslužili

ali većina će vam reći da su ogorčeni

i da su mogli puno bolje

samo da je bilo malo više sreće

malo više novaca

malo više stričeva iz amerike

na ovom bi mjestu dobro došla neka narodna mudrost

ali ja ne vjerujem u narod

ja ne vjerujem u sreću

ja ne vjerujem u novac

ja ne vjerujem u ameriku

pa

otvaram još jednu limenku piva

i taj čaroban zvuk odzvanja ovom crnom gorom

kao mali veliki prasak

kad je sve ovo počelo

* * *

na terasi nebodera pili smo pivo

mi

nade naših roditelja koji su imali velike planove s nama

(zato je život okej, jer se sve može izjaloviti)

ljudi su nosili maslinove grančice

(s vrha nebodera sličili su mravima koji grade mravinjak)

biblija je najprodavanija knjiga na svijetu ali je nitko ne čita, rekao sam

sova se glasno podrignuo

(pogledao me začuđeno kao kad otvorite vrata a na pragu stoji jehovin svjedok)

* * *

jednom je iz lifta izišao

s krvavom pregačom

i mesarskim nožem u ruci

pozdravili smo se kulerski

kao da se tako nešto u gradu dešava svaki dan

drugi je put ušao u lift

s vrećicom punom kiselog zelja

i ja zaista nisam znao

da mogu zadržati dah sve do desetog kata

treći je put upro na leđa

svinjsku polovicu

s

koje

je

na

pod

kapala

krv

otvorio sam mu vrata

rekavši: izvolite, ja ću pričekati drugi lift

i prije nego sam ih zatvorio

on je teško uzdišući promrsio:

susjed, zašto vi ne dolazite na sastanke kućnog savjeta?

poslao sam ga gore

ne odgovorivši mu

za državnih praznika

on bi prvi u naselju

izvjesio čistu i ispeglanu zastavu na zgradu

već krajem desetog mjeseca

na oglasnoj je ploči bio

raspored čišćenja snijega

i to s nekoliko rezervnih varijanti

u slučaju da netko oboli

ima ljudi zbog kojih neki od nas postaju

osamljenici

alkoholičari

ubojice

pjesnici