Kvadratura iza zidina

Kvadratura iza zidina

Mediji su najviše isticali izjave predstavnika UNESCO-a o tome kako se u Gradu može slobodno graditi i da to neće ugroziti ugled i značenje dubrovačke spomeničke baštine. Jedan je od argumenata UNESCO-vih stručnjaka bio i taj da se smije graditi u središtu Dubrovnika, jer se grade i neboderi usred Beča

Svaka intervencija u neko arheološko nalazište ili neko staro zdanje uvijek je ne samo stručni nego i društveni događaj. I sami prijedlozi za blage intervencije, na primjer za udomljavanje Etnografskoga muzeja u Dioklecijanovoj palači ili dućana koji bi njegovali stare zanate, izaziva hrpu javnih polemika. Pa kako onda neće uzbuditi javnost najavljeni projekt izgradnje stanova u okviru programa poticane stambene izgradnje (POS-a) na prostoru Pustijerne, na arheološkom nalazištu na stijenama istočnoga dijela grada! Tim pothvatom konačno bi trebala oživjeti u novom suvremenom ruhu drevna i zapuštena Pustijerna, pogođena posljednji put potresom 1979. godine, zbog čega je potom i iseljena.

Pojeftinjeni projekt

Nije problem u samu dograđivanju stare jezgre Dubrovnika, koje je ionako bilo odobreno još 1988. godine, kada je proveden međunarodni javni natječaj, okrunjen i izložbom nagrađenih projekata za izgradnju turističko-stambenog kompleksa u toj zoni. Cilj je bio obnoviti demografski mrtvi dio grada, ali tako da se, uz nadzor struke, poštuju povijesni ostaci srednjovjekovnih i renesansnih zdanja. Problem je sada druge vrste — vrijedni i skupi stručni projekt, u čijoj je izradi sudjelovao velik broj naših stručnjaka, postao je odjednom socijalni projekt. Naime, projekt izgradnje Pustijerne, zaustavljen početkom rata (jer za investicije nije bilo novca), ovoga ljeta naglo je pojeftinio, nakon što su ministar javnih radova, obnove i graditeljstva Radomir Čačić i gradonačelnica Dubrovnika Dubravka Šuica potpisali predugovor o izgradnji tridesetak stanova na povijesnom lokalitetu Pustijerna. Struka, a i mediji, ostali su zatečeni pitanjem kako se tako složeni arhitektonski radovi mogu prepustiti siromašnom investitoru, od kojega se očekuje jeftina gradnja. Jer, sve što država financira sa socijalnom svrhom obično nije visoke kvalitete. A projektiranje, izgradnja i materijali, tj. realizacija projekta koji je zamislila struka potkraj osamdesetih, što je novu gradnju htjela povezati sa starim povijesnim okruženjem (konkretno, s otkrivenom srednjovjekovnom urbanom strukturom), svakako bi bila skupa. Mediji podvlače i apsurd da će četvorni metar koštati svega 900 eura (valjda neće i investicija biti jeftina!), što znači da bi Pustijerna, unatoč zakonskim regulativama, mogla postati i pravi biznis za preprodavače stanova, koji bi prostore na tako skupoj lokaciji mogli prodavati i po trostrukoj cijeni. Ali ideja o socijalnim stanovima u arheološkoj zoni Pustijerna na starom predjelu na poluotoku uz luku nije došla sama. Odobrilo ju je Gradsko poglavarstvo grada Dubrovnika 2001, kada je Ministarstvo obnove i graditeljstva u okviru programa poticane stambene izgradnje zatražilo teren za izgradnju. Ideju je odobrila i Stručno-savjetodavna komisija Zavoda za obnovu Dubrovnika, unatoč bojazni nekih stručnjaka da će to ugroziti Dubrovnik na Listi svjetske baštine. Odobrio ju je i UNESCO, bez obzira što se upravo on mora brinuti o statusu Dubrovnika u okviru svojih programa zaštite. Taj paradoks mediji su najviše isticali, nerijetko se čudeći izjavama Michaela Petzeta i Bernarda Fonqerniera, predstavnika UNESCO-a (koji su ovoga ljeta davali ocjene u okviru Stručno savjetodavne komisije), da se može slobodno graditi i da to neće ugroziti ugled Dubrovnika u kontekstu spomeničke baštine. Jedan je od argumenata UNESCO-ovih izaslanika bio i taj da se može graditi u središtu Dubrovnika, jer se mogu graditi i neboderi usred Beča. Dakako, usporedba je nemoguća, jer velegradska dinamika nema baš veze s autohtonom strukturom povijesnoga grada, u kojem svaka intervencija ima odgovornost pred poviješću.

Brzopotezna gradnja

Jedan od najjačih argumenata za izgradnju stanova koji se čuje u raznim institucijama Dubrovnika jest taj da u grad treba vratiti mlađe stanovništvo, odnosno da treba maknuti iz središta grada paučinu prošlosti i trošnosti koja je umanjila i kvalitetu stanovanja. I najstarije kuće u Dubrovniku moguće je prodati po golemoj cijeni, što pridonosi sve većem iseljavanju stanovnišva i pretvaranju prostora u apartmane za došljake. U takvu kupoprodajnom biznisu mladi ljudi imaju sve manje šanse kupiti stan u Dubrovniku, pa bi ovaj Čačićev projekt trebao biti prvi važni korak u procesu povratka života u Grad. Ali, kako Čačićevi stanovi inače niču kao gljive (u zagrebačkom su naselju Špansko za godinu dana izgrađene tri zgrade), pitanje je kako će se ta brzopotezna izgradnja izvesti na tako atraktivnoj i osjetljivoj lokaciji kao što je Pustijerna. Pomak dalje Čačićev projekt učinio je tako što je prvobitni turističko-stambeni plan pretvorio samo u stambeni. To je napredak ako uzmemo u obzir povratak stanovnika u grad. Tako bi projekt POS-a potpuno slijedio proces obnove gradskoga života, naspram mnogim prenamjenama koje idu u korist turizmu, a ne stanovništvu. Prvobitna stručna zamisao bila je kombinirana — izgraditi stanove, apartmane, restorane i kafiće, uz čuvanje svih povijesnih oblježja, pa bi tako prizemne prostorije trebale omogućiti razgledavanje ostataka starih zdanja. Prema brošuri Projekt izgradnje u Pustijerni Zavoda za obnovu Dubrovnika i Arhitektonskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu, ukupna iskoristiva površina iznosila bi oko tri tisuće četvornih metara, od čega bi oko osamsto pripadalo javnim sadržajima, oko dvije tisuće stambenom prostoru, a oko tisuću i sedamsto zajedničkom prostoru. Iako su potpisnici predugovora za POS pozvali arhitekte da ponovno prilagode projekte (stambeni prostor proširio bi se iskorištavanjem zatvorske zgrade), još nema vizije kako će sve izgledati i kako će se financirati.

Vrt, zatvor i košarka

Da je bilo novca početkom devedesetih i da rat nije zaustavio izgradnju Pustijerne, za koju su postojali već utvrđeni projekti (objedinjeni u jedan, idejni arhitektonski projekt), možda bismo već danas u zoni Pustijerne imali nove kamene kuće u dva niza, odijeljene kanalom, koje bi poštovale obrise srednjovjekovne urbane strukture. Prva nagrada na natječaju za arhitektonsko rješenje lokacije na Pustijerni nije dodijeljena, ali su drugonagrađeni autorski tim — Dražen Juračić i Marijan Hržić, drugonagrađeni autor Vladimir Grubešić i trećenagrađeni autorski tim — Srđan Šegvić i Slaven Rožić, objedinjeni u ekipu, odnosno ponuđeno je zajedničko, jedinstveno rješenje. Tako je u travnju 1990. prihvaćen idejni arhitektonski projekt, a u siječnju 1991. pripremljena je dokumentacija za ishođenje građevinske dozvole i izvođenje istočnoga bloka. Taj projekt htio je uklopiti sve materijalne ostatke u sadašnjicu, odnosno projektirati nove stambene zgrade na srednjovjekovnim parcelama i fragmentima starije arhitekture. Da se poštovala povijest, na najjasnijem primjeru može pokazati i odustajanje od gradnje uz barokni bastion Sv. Spasitelja koji dominira cijelim predjelom, drugim riječima zalaganje da se na parcelama ispred bastiona oblikuju terase i vrtovi. Kako će sve izgledati u aranžmanu POS-a, još nije jasno, a osobito nije jasno kako će se financirati skupi projekt. Većina upitanih, ipak, pozdravlja POS kao proces ponovnoga naseljavanja Pustijerne koja je iseljena nakon potresa 1979. godine. Početak propadanja Pustijerne zapravo traje još od velikog potresa iz 1667, nakon kojega su obnovljene okolne palače, dok je današnje arheološko područje prenamjenjivano — bilo je barokni vrt, pa zatvorsko dvorište za vrijeme Austro-Ugarske, potom košarkaško igralište. Potres 1979. bio je posljednji izdah stare zone, nakon čega je stručna javnost u nju uprla oči. Potaknuta pismenim zapisima da se na tom području nalazi samostan sv. Tome (od 1234), struka je organizirala arheološka istraživanja koja su trajala od 1984. do 1987. Na tom prostoru otkrivena je kamenom popločena središnja ulica te ostaci kamene srednjovjekovne i renesansne arhitekture. Prostor je bio podijeljen u dva bloka — jedan je bio stambeni, drugi je bio sakralni i tu su pronađeni tragovi samostana sv. Tome. Postavljalo se pitanje da li to urediti kao arheološki park ili naći neko poduzetno arhitektonsko rješenje. Priklonilo se gradnji, jer nalazište ipak nema takvih spomenika koji bi zavrijedili posebno čuvanje i predstavljanje. Ono pokazuje srednjovjekovno planiranje grada, a kako su se nekada gradile kuće na tom mjestu, zašto se ne bi izgradile i danas? Upravo bi novi stambeni projekt mogao stvoriti zanimljiv kontrast između novih kuća i starih poločenih ulica. Jedna od ideja bilo je i rušenje Pustijerne i potpuno nova gradnja koja bi slijedila obrise blokova. No ipak se priklonilo prvom rješenju, smionoj koncepciji arhitekta Juračića i Hržića. Nakon spomenutog natječaja, razradu istočnoga bloka dobio je Dražen Juračić, zapadnoga bloka Slaven Rožić, Neven i Srđan Šegvić, a renesansna palača koja je otkrivena na prostoru Pustijerne povjerena je Vladimiru Grubešiću.

Graditi na Pustijerni, a uz to ne uništiti tragove povijesti, nego dapače, stvoriti suživot povijesti i sadašnjosti, nije lagan posao. Posrijedi je specifičan i vrlo rafiniran arhitektonski zadatak, a ne tek brza i jeftina izgradnja »ministrovih« stanova, bez obzira koliko se ideja čini dobrom i korisnom za mlađe stanovnike Dubrovnika. Nova kvadratura iza slavnih zidina dobro će doći, ali stručna temeljitost, najsuvremenija tehnologija te iskustvo i oprez u kvalitetnoj obnovi Pustijerne moraju ipak biti na prvom mjestu.

Lada Žigo

Antun Kisić, član Poglavarstva grada Dubrovnika, zadužen za Projekt Pustijerna

Nakon potresa 1979. planovima i progamima Zavoda za obnovu Dubrovnika započelo je iseljavanje Pustijerne, dijela Grada koji je znatno stradao u potresu, s namjerom njegova pretvaranja u turističko-hotelski kompleks visoke kategorije. Tako je iseljen najveći dio stanovnika ovoga dijela Grada u Gruž i Mokošicu, često protivno volji i želji stanovnika, a oštećene zgrade ostale su prazne do danas. Dodatna oštećenja nastala su tijekom Domovinskoga rata, ali i zbog propadanja protokom vremena od 1979. do danas. Ni jedna od palača i drugih zgrada na ovom području od tada do danas nije obnovljena, unatoč obilascima i željama mnogih svjetskih investitora. Izmjena zakonske regulative nakon osamostaljenja Republike Hrvatske dodatno je zakomplicirala vlasničke odnose, izmjenama Zakona o prodaji društvenih stanova, Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme komunističke vladavine te Zakona o izvlaštenju.

Danas je taj, nekada rezidencijalni dio grada, demografski mrtav, a gospodarski potpuno neiskorišten. Potkraj osamdesetih provedena su arheološka istraživanja na lokalitetu Pustijerna, koji je u posljednjoj funkciji bio košarkaško igralište, a prema zaključcima i odlukama Stručno-savjetodavne komisije tadašnjega Zavoda za obnovu Dubrovnika nakon provedenih istraživanja predložena je na tom lokalitetu izgradnja stambeno-apartmanskog objekta, što je prihvaćeno kao mogućnost i u PUP-u stare gradske jezgre Dubrovnika, a ta je regulativa na snazi i danas. Godine 1988. proveden je međunarodni javni natječaj za projektiranje izgradnje na tom lokalitetu te su izabrani nagrađeni projekti triju autora za tri bloka zgrada, ali do izgradnje nije došlo.

Već tada se struka, odnosno voditelji arheoloških istraživanja i stručne službe Zavoda za zaštitu spomenika kulture, odredila prema budućoj namjeni navedenoga prostora i suglasila se s tada predloženom izgradnjom i raspisivanjem međunarodnoga javnog natječaja, čime je tadašnji projekt doveden u fazu lokacijske dozvole. Gradsko poglavarstvo Grada Dubrovnika, preuzimajući vlast 2001. godine, suočeno sa sve većim iseljavanjem stanovništva još od potresa 1979. te sve starijom demografskom strukturom stanovništva u staroj gradskoj jezgri Dubrovnika, odredilo je sebi obvezu poduzimanja radnji na zaustavljanju iseljavanja i pomlađivanju stanovništva, uz ulaganje maksimalnih napora na obnovi velikih oštećenja od srpsko-crnogorske agresije u Domovinskom ratu.

Općepoznato je da su sva sredstva koja su pristizala prethodnih godina nedostatna i da se svakodnevno javljaju nova oštećenja i nove potrebe za obnovom (oštećenja nakon potresa u Stonu, oštećenje Gradske luke, Orlandova stupa, Crkve sv. Vlaha i katedrale), pa je Gradsko poglavarstvo nastojalo iznaći mogućnost i sredstva za što veća ulaganja. Ministarstvo obnove i graditeljstva, u okviru programa poticane stambene izgradnje (POS-a), zatražilo je tijekom 2001. od Grada Dubrovnika lokacije za izgradnju zemljišta koja je trebalo osigurati i predati u vlasništvo Republike Hrvatske. Razmatrajući mogućnosti, Gradsko poglavarstvo Grada Dubrovnika kao jednu opciju predložilo je već prenapučenu lokaciju u Mokošici te također predložilo razmatranje obnove objekata u staroj jezgri Dubrovnika, želeći tim modelom ponajprije potaknuti povratak mladih obitelji i popravak demografske slike stare gradske jezgre, kao preduvjeta za početak obnove dijela iseljene Pustijerne. Sličan je model već bio primijenjen u Bujama te je takav prijedlog Gradskog poglavarstva prihvaćen. Nakon analize da Grad Dubrovik u vlasništvu nema dovoljno stanova koje bi mogao ponuditi za taj model, odlučilo se razmotriti navedeni lokalitet u Pustijerni. Uz već spomenute pretpostavke da je u PUP-u stare gradske jezgre takva mogućnost predviđena i da je o svemu već prije odluke donijela Stručno-savjetodavna komisija Zavoda za obnovu Dubrovnika i proveden međunarodni natječaj, a posebno da je prije rušenja u potresu i zatrpavanja toga dijela grada najveći dio služio stambenoj svrsi, Poglavarstvo je odlučilo izvidjeti mogućnost realizacije takva projekta.

Kao prvo, stupilo se u kontakt sa svim autorima čiji su radovi prihvaćeni na javnom natječaju te se pristupilo usuglašavanju projekata s izmijenjenim Zakonom o graditeljstvu, radi utvrđivanja mogućnosti prilagođavanja modelu POS-a. Provedena je anketa među građanima Dubrovnika zainteresiranim za POS, za stan na toj lokaciji, koja je pokazala veliko zanimanje (bilo je oko tristo zainteresiranih), velikim dijelom stanovnika stare gradske jezgre ili ljudi koji su tu nekada živjeli. Nakon toga Poglavarstvo je smatralo potrebnim još jednom predložiti Stručno-savjetodavnoj komisiji Zavoda za obnovu Dubrovnika da razmotri navedeni projekt, sa željom da u njezinu radu sudjeluju i članovi UNESCO-a. Sredinom lipnja sastala se Stručno-savjetodavna komisija, u čijem su radu sudjelovali predstavnici UNESCO-a, Michael Petzet i Bernard Fonqernier, te donijela jednoglasnu odluku kojom se navedena mogućnost prihvaća bez ikakvih posljedica na zaštitu Dubrovnika od strane UNESCO-a. Komisija se obvezala izdati i pismene upute za navedeni projekt te odrediti osobu za njegovo praćenje. Kako ni jedna odluka nije donesena naprečac, nego uz temeljito promišljanje, tako i pitanje izgradnje, unatoč velikoj želji zainteresiranih za stanove, nije moguće precizno odrediti. U cijelosti je potrebno s posebnim oprezom ishoditi svu potrebnu dokumentaciju, a vrijeme izgradnje uskladiti za životom u Dubrovniku kao turističkom gradu.

Gradsko poglavarstvo obvezalo se prezentirati projekt građanima Dubrovnika uz sudjelovanje i pozivanje članova Stručno-savjetodavne komisije Zavoda za obnovu Dubrovnika, predstavnika UNESCO-a, voditelja arheoloških radova na lokalitetu Pustijerna, Državne uprave za zaštitu spomenika kulture, u trenutku obrade projektne dokumentacije. Navedena prezentacija i rasprava među stručnjacima trebala bi dati odgovore struke o opravdanosti izgradnje, o naseljavanju toga dijela Grada i budućnosti obnove, o uklapanju arhitekture u urbanističku cjelinu i standardima izgradnje, kao i o drugim mogućnostima koje se kao alternativa postavljaju na ovome lokalitetu.

Vjekoslav Vierda, ravnatelj Zavoda za obnovu Dubrovnika

Pozdravljam ideju Grada Dubrovnika da na Pustijerni, zajedno s Ministarstvom za javne radove, obnovu i graditeljstvo, sagradi stanove za mlade dubrovačke obitelji u okviru Programa poticane stanogradnje. Držim da je navedena ideja na tragu tako nam potrebne revitalizacije spomeničke cjeline Dubrovnika koja svojom starosnom, obrazovnom i inom strukturom ne jamči održanje života u Gradu. Naime, prevelik broj stanova i kuća nije u prošlosti od strane korisnika i vlasnika održavan ni redovito, a kamoli izvanredno, tj. investicijski, te se s vremenom kvaliteta života u takvim stanovima i kućama spustila ispod civlizacijske razine dosegnute u drugim dijelovima Dubrovnika. No, okolnost da je danas u Gradu lako naći kupca za objekt u bilo kakvu stanju, a za iznose koji su fantastični i u širim razmjerima, dovela je iseljavanje Grada do točke koja je Dubrovčane, a lokalnu vlast posebno, počela zabrinjavati.

Mlade obitelji u konkurenciji stranaca, ali i naših ljudi iz drugih dijelova zemlje koji u Gradu kupuju nekretnine u namjeri da ih rabe za svoje ljetne rezidencije, jednostavno nemaju šanse. Iako možemo biti zadovoljni kvalitetom obnove i uređenja navedenih objekata, svjesni smo da naši novi sugrađani ostaju samo ljeti i s dolaskom jeseni Grad svake godine postaje sve prazniji. U takvoj klimi stvaraju se pretpostavke za gašenje obrta i usluga koji su potrebni mjesnom stanovništvu, a turistima su neutralni ili irelevantni, te i oni nestaju. I tako se depopulacijski krug zatvara. Poticana stanogradnja otvara mogućnost revitalizacije zapuštenoga dijela Grada i istodobno osigurava povratak mladih obitelji, a zakonsko rješenje onemogućuje špekulacije sa stanovima. U svakom slučaju, riječ je o aranžmanu koji mi je mnogo prihvatljiviji od tzv. turističkih rezidencija planiranih na istoj lokaciji osamdesetih. Mislim da slično rezonira i dubrovačka javnost i da nitko ne žali što je napuštena ideja turističke izgradnje. Jedina je alternativa povratak košarkaškog igrališta, koja bi također našla pobornike, ali je nakon svega što je na Pustijerni već učinjeno prilično nerealno očekivati košarkaške utakmice. Implementacija je dobila pozitivnu ocjenu na Stručno-savjetodavnom povjerenstvu za obnovu Dubrovnika, a posebno je bila važna suglasnost gospodina Petzeta, člana povjerenstva, koji je istovremeno i predsjednik ICOMOS-a, organizacije koja savjetuje UNESCO u pitanjima vezanim uz baštinu. I doista, pogledamo li Dubrovnik tijekom povijesti, Grad je uvijek rane na gradskom tkivu liječio novom izgradnjom te ni s te strane Pustijerna nije presedan. Ideja da Dubrovnik treba imati i arheološko nalazište dostupno javnosti realizirat će se na arheološkom lokalitetu na Andriji te u arheološkom parku osnovne škole u Gradu.

Projekt buduće izgradnje na Pustijerni poštuje urbanu matricu, inkorporira nalaze u nove objekte te osigurava povratak života u Grad i ne vidim ni jedan razlog zašto ne poduprijeti projekt koji su javnost i struka ocijenili pozitivno. Strah da sve neće biti realizirano by the book treba razbiti mjerodavna konzervatorska služba, na način da propiše pravila i osigura njihovo poštovanje blagovremenom i kvalitetnom suradnjom te strogom i dosljednom primjenom zakona.

Marijan Hržić, arhitekt, jedan od autora nagrađenog projekta izgradnje Pustijerne

Skeptičan sam prema akciji POS-a, jer prostor Pustijerne zahtijeva vrlo nježno i pažljivo projektiranje, a pažljivija gradnja, logično, više i košta.

Vjerujem da u POS-ovoj akciji nema zle namjere, ali pitanje je koliko sudionici akcije imaju iskustva i znanja i znaju li što ih čeka u toj finoj mikrotopografiji, u kojoj je svaka razina prostora drukčija. Tu treba povezati niz aspekata, a ne smije se ništa razoriti, pa je gradnja, koja zahtijeva vrlo pažljive intervencije, prije nalik ručnom radu. Treba poštovati ne samo povijest nego treba udovoljiti i potrebama današnjice, odnosno izgraditi kuću koja će izdržati potres. Gradnja je najvažnija i najsloženija komponenta projekta i zahtijeva izabranu metodu i tehnologiju, a osobno nisam siguran u spremnost za POS-ovu akciju, jer se ide s prevelikom željom, koja povlači za sobom i brzinu.

Ne mislim da se na Pustijerni ne bi smjelo graditi, kao što misle neki drugi stručnjaci, ali razumnom držim i mogućnost da ta zona ostane arheološko područje. Ako se već nešto gradi, onda je dobro da se gradi za stalne stanovnike, da vitalna gradska jezgra bude živa tijekom cijele godine, a ne samo u sezoni.

Davor Mojaš, dubrovački književnik i redatelj

Prostor Pustijerne u povijesnoj memoriji Grada ima po svemu izdvojeno mjesto, kako zbog važnosti otkrivenih i pronađenih arheoloških i ostalih nalaza, tako i zbog, po svemu, anticipirajućih i obvezujućih tragova koji opterećuju svako promišljanje o nekoj budućoj izgradnji na tom predjelu. Sve se, čini mi se, opire nakanama o budućoj planiranoj izgradnji stambenih objekata i bez obzira na konzultacije sa strukom i nekim suvremenim urbanističkim promišljanjima, ali i potrebama samoga Grada. Izgradnjom stambenog objekta ili više njih obezvrijedio bi se povod, suzio arhitektonski i urbanistički izazov i u nepovrat zatrpalo nalazište koje, i ovako nikako prezentirano, zorno svjedoči o neznanim povijesnim razinama grada. Predragocjeno je svjedočanstvo prostora Pustijerne o razvoju Dubrovnika, njegovoj urbanizaciji, arhitektonskim posebnostima, ali i povijesnim odjecima koji se naprosto ne mogu ignorirati. Riječ je dakle o izazovu koji, bez obzira što će se raditi, kako i kada, treba iznova temeljito preispitati. Jednako tako, trenutačna zapušenost prostora koje ostaje gradskim smetlištem žurno traži akciju, prvo sanaciju, a potom i normalnu dostupnost posjetiteljima i izvan njihove vizure uz šetnju gradskim zidinama. Ako se već nešto namjerava graditi, onda sam skloniji hrabroj intervenciji u prostor, mudroj interpolaciji, suvremenom komentaru ili arhitektonskom i urbanističkom izazovu koji će ostati svjetski prepoznatom novom vrijednošću i posebnošću Dubrovnika.