Kršenje pravila

Kršenje pravila

Josephine Hart, Požuda, prev. Maja Tančik, Mirakul, Zagreb, 2003.

Roman Požuda Josephine Hart bavi se uvijek uznemirujućom i intrigantnom temom kršenja prastarih tabua. Okosnicu radnje čini ljubavna veza oca i sina s istom ženom, u to je umetnuta i priča o incestuoznoj vezi brata i sestre, a sve prati i, u takvu kontekstu gotovo obična i konvencionalna, tema preljuba.

Događaje u obliku ispovijedi pripovijeda muškarac koji nigdje ne otkriva ime. Na taj je način istaknuta njegova želja da se zaštiti anonimnošću, ali i određenost njegova identiteta odnosima s drugima likovima. Za čitatelja je on Ingridin muž, Martinov otac i ljubavnik Martinove zaručnice Anne, te izvan svojih uloga kao da i ne postoji. Pripovijedanje započinje širim kontekstom svoga života, informacijama o klasi, roditeljima, odgoju i vrijednostima društva u kojem je odrastao. Ubrzo postaje jasno da priča nije samo introspekcija, odnosno analiza sama sebe, nego i preispitivanje sustava vrijednosti društva u kakvu živimo. Pripovjedač je slijedio pravila na utrtoj stazi uspjeha i stekao sve što se smatra poželjnim: karijeru, ugled i obitelj, no taj sređen i prividno sretan život susret s Annom ruši poput kule od karata. Pokazuje se da je takav ispravan život zapravo lažan i nezadovoljavajući, te da je jedina prava i uzbudljiva stvar u životu — kršenje pravila. Anna u njemu potiče nagon za destrukcijom i nasiljem, koji se neposredno očituje u njihovim s/m igricama, a posredno u urušavanju njegova života.

Pitanje osobne slobode

Napuštanje vanjskog imperativa (društvenih pravila) i prepuštanje unutarnjem (nagonima) doživljava se kao oslobođenje. Tako se otvara zanimljivo pitanje osobne slobode. Uvriježeno je definirati je kao samoafirmaciju koja ne šteti drugima, no ovaj roman navodi nas da se još jednom zamislimo nad ili-ili situacijama, kad interesi drugih guše pojedinca, a interesi pojedinca uništavaju živote drugih.

Perspektiva posrnula muža i oca omogućava i spoznavanje perverzne ljepote preljuba, prijevare i izdaje. Iako mu je cijela ta situacija mučna, ona ga i dodatno uzbuđuje superiornim viškom znanja onoga koji vara nad onima koje se vara, iskušavanjem vlastitoga glumačkog umijeća pred bližnjima i iskušavanjem sreće da se ne bude otkriven. Autorica vrlo spretno i duboko zahvaća u njegovu psihologiju i ostvaruje uvjerljiv, razumljiv i čitatelju blizak lik.

Annina je životna priča također iznesena u obliku ispovijedi, tj. pisma, te tako tvori svojevrsnu priču u priči unutar romana. U obje je riječ o zabranjenim ljubavima koje uništavaju živote. Annina je pozadina suprotna pripovjedačevoj — nesređena i traumatična, obilježena samoubojstvom incestuozno zaljubljena brata.

Ljubav je u ovom romanu prikazana bez sentimentalnosti, kao isključiva fiksacija na određenu osobu neskriveno utemeljena na tjelesnoj žudnji, ali ne i bez romantike. Prvi susret pripovjedača i Anne, estetički najjači trenutak romana, u kojem je fatalni prvi pogled efektno opisan kao šok prepoznavanja, ravan je klasicima romantizma. No, njihova je veza zapravo asimetrična. Dok je on njome opsesivno zaluđen, ona je emocionalno nedostupna, obožavateljica slobode, pa istovremeno održava vezu sa još dva muškarca. Dok u njihovim erotskim susretima dominaciju ima pripovjedač, na planu emocija Anna je nadmoćna mučiteljica. Vrlo je originalno objašnjenje po kojem Annina fatalna neodoljivost nije zasnovana ni na ljepoti ni na šarmu, nego na neodređenoj sirovosti njezine pojave/lica koja poziva na grubosti. U svijetu napučenu pretežno sadistima, mazohisti su vrlo poželjni i traženi!

Strategije sapunica

Roman je prožet gorkim refleksijama o životu, zanimljivim zapažanjima i aforizmima. Vrlo je uspješno provedena anticipacija katastrofe — najavljuje se dramatičnim rečenicama u gotovo svakom poglavlju. Njezino je približavanje naglašeno i brzim ritmom vrlo kratkih poglavlja. No, nažalost, umjesto na razini sadržaja, katastrofa nastupa na razini stila. (Ne)očekivani događaj — Martinova smrt nesretnim slučajem kad, dan prije vjenčanja, zatekne oca i zaručnicu in flagranti — ne odgovara kompleksnošću pobuđenim očekivanjima. Kao da je pisanje preuzela osoba daleko slabijega talenta, kvaliteta stila jako opada. Reakcije likova predvidljive su i konvencionalne i potpuno se iscrpljuju u vanjskoj dramatici, tj. patetici. Ne dolazi do neočekivanih pomaka u odnosima likova, niti ima novih, naknadnih otkrića. Sav efekt iscrpljuje se u senzacionalističkom zgražanju nad skandaloznim i šokantnim događajem, dostojnim tretmana žutoga tiska. Štivo koje se dotad bavilo dubljim slojevima bića odjednom se odaje strategijama sapunica. U dotad naglašeno realističku prozu vrlo se nevješto uvodi element fantastike, tvoreći najslabije mjesto romana (nešto, odnosno Ingridina bol i srdžba, odletjelo je« i opsjelo pripovjedača, te ona uspijeva preživjeti sinovu smrt, a on se stoički nosi sa svojom krivnjom).

K tome na vidjelo izbijaju i kolebanja i nedosljednosti u konceptu Annina lika. Djelomice se ona želi prikazati kao zlokobna femme fatale, simbol demonskih sila koje upravljaju ljudskim životima, a djelomice se iba želi očistiti od odgovornosti i krivnje i načiniti od nje svojevrsna tragična žrtva. Opisana je kao katalizator nesreće, kao da svima donosi nesreću sasvim neovisno o svojoj volji i namjerama, no kako je do zapletene situacije ljubavnoga peterokuta došlo ponajprije njezinim svjesnim izborom, nepojmljivo je da ona u svemu tome nije imala neke svoje skrivene namjere. Kraju romana nedostaje efektni finalni udarac femme fatale, koji bi sve događaje povezao i dao im osobit smisao.

Tako se roman koji je mnogo obećavao ipak u cjelini ne uspijeva vinuti iznad prosjeka.

Svjetlana Sumpor