Kraljica iskrenosti

Kraljica iskrenosti

A da bi preživjelo na otvorenom, moralo se ogrnuti odjećom koja štiti od relativiziranja i raspadanja. Strahovi, slutnje, tajne života zrcale se u slici koja iste sadržaje ne stvrdnjava premda ih ikonički i crtački zgušnjava

Odnjegovati i braniti svoj svijet i svoje biće, uporno živjeti na najteži i najbolniji način, odnosno svojim osjetom i iskrenošću sačuvati integritet vlastite umjetnosti zasnovane na ispovjednosti, a ne na nomenklaturi koja se bespogovorno stavlja u ruke lingvističkih inovacija — bila je i ostala zadaća Nives Kavurić Kurtović.

Najnoviji ciklus slika (Galerija Canvas) može se smatrati srećom nađenoga stanja ili štoviše uvjerljivim simbolima i ikonama stanja. Jer teško je neprestance živjeti u prostoru razdrta bića bez jasnijih znakove prisutnosti. Ti znakovi sada djeluju kao svjetionici posijani na pučini vlastitih kretanja i djeluju, u odnosu na ranije djelo, dorađeno, zatvoreno i, dakako, jasnije.

Taj svijet čvršće građe pouzdanije određuje konture svojeg svijeta i pouzdanije svjedoči o svojim stanjima. To su jasniji simboli slutnji, misli i stanja koji su, izgubivši jezičnu preosjetljivost, isplivali na danje svjetlo. A ostajući i nadalje ispovjedno bez ostatka, njezino je djelo prevalilo put od lomnosti prema simbolici i jasnijim znakovima stanja što za posjedicu ima svojevrsne zatvorene crtačke i kolorističke organizme, linije koje kontinuiraju i omeđuju pojedine oblike i objedinjuju detalje. Pritom se nijedan element, simbol i trag njezine zasebne ikoničke posebnosti nije izgubio i sastojci njezina jezika sačuvani su unutar gramatike ispovjednoga. Ono što se izgubilo stanovita je preosjetljivost tkanja u ime procesa zgušnjavanja u simbole stanja, u svojevrsne ikone raspoloženja u zatvorenije organizme u kojima je pronađena prava mjera između stila i života. Riječ je o jačoj tjelesnosti crte i organizma koji čuvaju stabilnosti ikoničkih i sadržajnih elemenata pojačavajući tako skladnost nagodbe između svojih osjeta i ruke koja je nastojala domisliti, a ne samo naslutiti, koja je nastojala dovršiti, a ne samo svjedočiti, koja je htjela dokučiti a ne samo intuirati svoj nemir.

Crtež kao temelj svijeta

To su zapravo različita agregatna stanja u biti istoga svijeta, istog osjeta, pa i istih motiva, istih raspoloženja i na tragu su onoga što se (od Giotta) zove stablizacijom svijeta ili onoga što nova teorija umjetnosti zove komplementarnost jednog dualizma gdje jedan te isti svijet dopušta dva različita načina razmatranja. Dobit je sadržana u jasnosti jezika, u oblikovanju pravih rečenica inače osjetljiva plaha jezika i u njegovoj današnjoj razgovijetnosti, po kojemu ranjivost prelazi u simbole stanja na korist čitača i promatrača njezina svijeta. Ona se odrekla i ponešto žrtvovala kako bi pronašla sugovornika i razgovjetniji jezik kojim bi se sporazumijevala. A ako bi netko usporedio dva svijeta i onaj raniji nazvao dramatično otvorenim i ranjivim, a noviji stabilnijim i mirnijim, morao bi priznati da u novijim djelima nije riječ o stiliziranom flasteru na rani, nego o gotovo ritualnoj ozbiljnosti tkanja svijeta u kojem se u odnosu na raniji nijedan element nije izgubio nego je samo promijenio agregatno stanje.

Nives je pronašla način da svoj svijet učini vidljivijim pa i po cijenu odricanja od nježnosti crte, traga i mrlje dovodeći svoj crtež (on je temelj njezina svijeta) do jasnoće dnevnoga, a ne noćnoga prediva. Zatvorenost crte i dojam dovršenosti ne poništava put pun poticajne stvaralačke tankoćutnosti nego ga s većim pouzdanjem iscrtava. Ono što je svojoj posvemašnjoj iskrenosti, otvorenosti i ranjivosti stajalo na propuhu neosjetljiva svijeta sada se preobraća u stanovitu objavu ikone i simbola stanja koji su zadržali ispovjednu neposrednost. A zadržavajući jedinstvo života i boli njezine slutnje nisu sada puki odgovori i još stoje predaleko od svakog mumificiranja osjeta. Drugim rječima, ne stvara se okamina stanja samoproglašene sigurnosti, nego se jasnije naglašava uloga oka i duha (da se poslužimo merlaupontijevskom složenicom) u svijetu u kojem je jedno biće izmigoljilo iz nježne zaštitničke posteljice. A da bi preživjelo na otvorenom, moralo se ogrnuti odjećom koja štiti od relativiziranja i raspadanja. Strahovi, slutnje, tajne života zrcale se u slici koja iste sadržaje ne stvrdnjava premda ih ikonički i crtački zgušnjava. Osjetljivo biće, koje je svijet više doživljavalo kao tuđinu nego vlastiti dom, sada je zadobilo jasniju sliku o sebi u svijetu. A nastojeći postignuti jasnoću bez ikakve doslovnosti, taj se svijet opetovano hrani samo svojom unutrašnjošću.

Jedno se biće odlučnije primiče svijetu i svijet se više ne čudi biću koje plaho i obzirno prilazi. Ali kakav god ishod tog susreta bio, bila to tkanica čvrstih ili krhkih niti, Nives Kavurić-Kurtović u cjelokupnoj hrvatskoj suvremenoj umjetnosti ostaje kraljicom osobnoga stila i kraljevnom najveće iskrenosti i osjetljivosti.