Kazalište, posljednje utočište monarhije

Kazalište, posljednje utočište monarhije

Priča sa zapadne strane pripada u pedesete i ne treba je osuvremenjivati ni kostimima ni scenografijom. Istih načela pridržavao sam se i u prethodnoj režiji toga mjuzikla, a moja režija spaja elemente kazališne predstave i filma

Sa češkim redateljem Stanislavom Mošom razgovarali smo u povodu premijere mjuzikla Priča sa zapadne strane, koji će u njegovoj režiji biti prvi put izveden u Hrvatskom narodnom kazalištu 23. listopada.

Stanislav Moša rođen je u češkom gradu Brnu 1956. Završio je srednju kiparsku školu, no ipak mu se nije svidjela perspektiva klesanja Lenjinovih kipova, pa se odlučio za kazalište. No, da bi upisao kazališnu akademiju, morao je prvo završiti srednju glumačku školu, pa se tako još jednom vratio u srednjoškolske klupe, drugi put maturirao te upisao studij režije na Akademiji u Brnu koji traje pet godina. Već na četvrtoj godini debitira kao redatelj s prvom profesionalnom kazališnom predstavom. Zagrebačka režija mjuzikla Priča sa zapadne strane njegova je stota kazališna režija. Ne zanimaju ga film ni televizija, nego se usredotočuje samo na kazališni rad. Godine 1990. postaje ravnatelj Drame Kazališta u Brnu, a od 1992. intendant je toga kazališta koje na svom repertoaru ima drame i mjuzikle. Kako u Češkoj vlada veliko zanimanje za nacionalnu književnost i nova dramska djela, stalno izvode nove kazališne komade. Moša i sam piše drame te operna libreta. Napisao je libreta za deset opera, među kojima su The Word for Angels i Babilonia, njegov je najnoviji libreto za operu La roulette, koja će biti izvedena u Državnoj operi u Pragu.

Zanimanje za predstave u njegovu kazalištu toliko je da su predstave rasprodane dvije godine unaprijed. Stoga grade novu kazališnu zgradu pa će predstave izvoditi na dvije lokacije. Kako je Miloš Forman češki redatelj, sljedeću sezonu otvorit će u novoj zgradi s mjuziklom Kosa, za koji im je Forman dao prava za uporabu filmskog scenarija. Do sada su godišnje imali četiri dramske premijere i jedan mjuzikl, dok će s novom zgradom svake godine imati pet dramskih premijera i pet mjuzikala. Sljedeća na repertoaru je Misa Leonarda Bernsteina, napisana 1969. na narudžbu Jacqueline Kennedy za otvaranja Kennedyjeva centra u Washingtonu.

Zbog čestog rada u Sloveniji, Stanislav Moša svladao je slovenski jezik, pa smo razgovarali na slovenskom jeziku.

Hoće li vaša režija mjuzikla Priča sa zapadne strane donijeti neki vremenski ili prostorni pomak u odnosu na original, kako je redatelj Krešimir Dolenčić od kojega ste preuzeli produkciju?

— Glazba za taj mjuzikl napisana je u pedesetima. U berlinskom Metropol teatru gledao sam predstavu s osuvremenjenim kostimima i bila je vrlo nezgrapna. Kad Portorikanci u pankerskim kostimima počnu plesati na jazz, to izgleda smiješno. Priča sa zapadne strane pripada u pedesete i ne treba je osuvremenjivati ni kostimima ni scenografijom. Istih načela pridržavao sam se i u prethodnoj režiji toga mjuzikla.

Kazališna i filmska verzija mjuzikla razlikuju se u mnogo toga. Primjerice, u kazališnoj verziji u broju Amerika na sceni su samo djevojke, dok su u filmskoj djevojke i mladići. Leonard Bernstein potpisuje i kazališnu i filmsku verziju mjuzikla, a moja režija spaja elemente kazališne predstave i filma.

Bernstein zagovara ideju da ljudi žive u skladu i miru. Kao Židov, u početku je razmišljao da se predstava bavi odnosom katoličke i židovske zajednice u New Yorku, ali je ipak od toga odustao i uključio Portorikance. To je bilo dobro rješenje i u glazbenom smislu.

U prosincu u Amsterdamu imam premijeru Priče sa zapadne strane s američkim glumcima, za koju sam upravo imao audiciju u New Yorku, a pokusi počinju početkom studeniga. Tu spremam novu scenografiju i kostime, i predstava će se svakako razlikovati od dosadašnjih, ali načela prema kojima radim ostaju ista.

Moja produkcija toga mjuzikla, koju sam napravio u Brnu, uskoro će imati petstotu reprizu, a igrali smo je u jedanaest europskih država. Napravio sam tri verzije te predstave: jednu za igranje na otvorenom, drugu s 28 glumaca i treću sa 38.

Jeste li morali preuzeti nešto što je dosadašnji redatelj zagrebačke predstave napravio?

— Situacija u Zagrebu posve je neuobičajena. Ja sam preuzeo osamdeset posto izrađene scenografije, iako se dosta razlikuje od moje prijašnje koncepcije, jer je bila vrlo profesionalno izrađena. Preostalih sam dvadeset posto scenografije prilagodio. Srećom, kostimi još nisu bili dovršeni, pa smo uspjeli kreirati tradicionalne kostime kakve sam želio.

S gospodinom Conlinom moram se dogovarati u vezi s glumačkim pjevanjem. To je plesni mjuzikl u kojem se pjeva različito nego u operi. Tony i Marija su tenor i sopran i oni moraju izvoditi teške arije i Bernstein nije predvidio da oni plešu. Nije novo da se taj mjuzikl postavlja u operi, a gledao sam produkciju u operi u Düsseldorfu.

Kako ste zadovoljni solistima, od kojih mnogi i nisu iz ove kuće?

— Kako mnogo radimo, nemam vremena razgovarati sa solistima, pa ne znam tko je od njih tu zaposlen. O premijernoj podjeli moram se još dogovoriti s dirigentom. Olakšava mi posao činjenica da su zbog odgode premijere svi savladali svoje dionice i točke, a i koreografija plesnih točaka gotova je i iznimno dobra.

Mjuzikl ima svoje glumačke zakone, pa kolege iz drame pomažu opernima u glumačkim zadaćama. Plesač Georgie Stanciu izvrstan je glumac, i od prvoga trena odlično se uklopio u predstavu. Đ ani Stipaničev sjajan je kao Tony, kao i Miljenka Grđan kao Maria. Vrlo su dobre i obje Anite, Graciela Bracutti i Martina Gojčeta.

Režirali ste diljem Europe. Koliko se razlikuje kazališni rad u različitim zemljama?

— Svagdje su isti problemi. Mislio sam da je u Njemačkoj veća disciplina, no to nije uvijek tako. Disciplina u kazalištu ovisi o autoritetu ravnatelja te ustanove. Kazališta su posljednje utočište monarhije. Intendant mora imati svu moć u svojim rukama, ne smije biti ograničen politikom, mora biti odgovoran za sve što se događa u kazalištu i ne smije biti pod utjecajem vodećih solista.

Kako ste uspjeli prikupiti novac za gradnju nove zgrade?

— Cijene karata su vrlo visoke, a posjećenost je vrlo velika. Radimo mnoge nove predstave, naručujemo nova djela, a kad dođe nešto novo, svi to žele vidjeti. U Brnu postoji i pozornica za operu i operetu, no tamo se izvode uglavnom starije stvari. Kod mjuzikla ima mnogo hitova i noviteta. Opereta pak završava u trenutku kad se počinje koristiti mikrofon, i onda počinje mjuzikl. Pjevanje u mjuziklu postalo je posebna kategorija.

Kako ocjenjujete tehničke mogućnosti HNK u Zagrebu?

— Poznajem kazališta tvrtke Fellner & Hellmer. Ima ih u cijeloj Europi, pa i u Brnu. Za kazalište je mnogo važnije kako izgleda unutra nego vani, a HNK u Zagrebu prilično je zastario, posebno što se tiče tehnike. Kad dođete u Beč, vidite kazališta stara nekoliko stotina godina koja izvana izgledaju starinski, ali unutra imaju najmoderniju tehniku.

Na kojem će se jeziku izvoditi predstava?

— Dijalozi će se izvoditi na hrvatskom, a songovi na engleskom jeziku. Kad bi se pjevalo na hrvatskom jeziku, ne bi bilo dobro, jer jazz i swing traže naglasak na drugom slogu, a u slavenskim jezicima naglasak je uglavnom na prvom.

Razgovarao Zlatko Vidačković