Katastrofa u sivom

Katastrofa u sivom

Miholjević bi bio jedini koji bi mogao izazvati iskru smijeha, kada se u pogrebnom ozračju ove umrtvljene predstave gledatelj ne bi preplašio vlastitoga osamljenoga glasa

Ne ide uglavnom unatrag samo hrvatsko kazalište, nego — slabe li utjehe — i neki od njegovih uglednih gostiju iz obližnjega u kazališnom, a osobito što se tiče afirmiranih redatelja, kažu, od nas bogatijega inozemstva, Slovenije. Ne treba ni reći da mislim na Eduarda Milera, kojega pratim od mlađih dana, kada je s Achterbuschovom Ellom zabljesnuo na MES-u u Sarajevu, pa preko nezaboravne ljubljanske izvedbe Brechtova Pira malograđanina i njezine još dobre zagrebačke verzije u Kerempuhu, pa Brucknerova Magic and loss u ZKM-u, beogradskoga Baala B. Brechta s Mikijem Manojlovićem itd., itd., prošlogodišnjega još vrlo sretna prema Goldoniju osuvremenjena Art Export Milerove stalne suradnice dramaturginje Žanine Mirčevske u Kerempuhu sve do, koliko neočekivane, toliko kompletne, katastrofe s pučkim komadom Kazimir i Karolina çdęna von Horvatha u HNK u Zagrebu ovih dana.

Tu katastrofu u sivom, kao ravan, pravolinijski komad bez Horvathove dramaturške zaokruženosti svakog pojedinačnoga prizora, bez dinamike i tempa, utonulu u tugaljivost gotovo posve bez ironije i humora, naš gost ovaj put režira kao da radi u sredini kojoj je nedavno napokon razotkriveni Teatar Ulysses s dramom Petera Weissa najviši mogući scenski domet iz novije dramaturgije njemačkoga govornoga područja, a o çdęnu von Horvathu se apsolutno ništa ne zna, osim možda bizarnih podataka da se rodio u Rijeci, rastao i živio u više srednjoeuropskih gradova i zemalja, a tek u petnaestoj godini napisao prvu rečenicu na njemačkom, koji će postati jezikom njegova plodnoga opusa, na koji je točku stavio udarac groma 1938. na Champs Elysees u Parizu. Istina je, doduše, da se posljednje vrijeme, uz iznimku Rijeke i Varaždina, çdęna von Horvatha u nas ne izvodi, ali i to da smo u njegovu ponovnom otkrivanju sedamdesetih godina prošloga stoljeća, s odličnim Pričama iz Bečke šume u režiji Koste Spaića (s Vlastom Knezović, Vlatkom Dulićem, Dragom Meštrovićem, Vjerom Žagar Nardelli, Krešimirom Zidarićem, Nadom Subotić, Perom Kvrgićem, Mirkom Vojkovićem, Borisom Miholjevićem i drugim izvrsnim glumcima) bili u toku europskih kretanja. Kazimira i Karolinu također smo mogli vidjeti na gostovanju kazališne trupe Roberta Ciullija u Zagrebu, kao i na stalnom varaždinskom repertoaru u režiji Petra Večeka. Horvathovi su pučki komadi za razliku od tradicionalnih opori i žestoko kritični prema suvremenosti (a njegova je suvremenost bila nadolazeći nacizam), no to ih ne lišava bogate ironije na reskom tragu J. N. Nestroya (koji je govorio: »O svakome mislim sve najgore, pa i o samome sebi, i još se nikada nisam prevario.«) i visoke razine uzbudljive teatralnosti.

Umjesto na Oktoberfest, gdje se zbiva sastanak i rastanak nesretnih zaljubljenika Kazimira i Karoline, Edward Miller nas u scenografiji odveć nalik onoj u kojoj smo posve nedavno vidjeli navodno Weissova Marat Sadea vodi u predvorje pogrebne ustanove, ogoljele i tmurne poput mračna prolaza u nepostojanje, gdje svojevrsni živi mrtvaci trče zuriti u nebesa u očekivanju cepelina. Bezosjećajne i tupe u Milerovoj redateljskoj viziji, von Horvathove dramske osobe nemaju glumačkih šansi, a ako se itko u toj predstavi uspio spasiti od poplave mrzovolje i sivila, onda je to ponajprije Siniša Popović kao ležerno proračunati, superkorektni malograđanski ženidbeni kandidat Schurzinger, Žarko Potočnjak kao Franz Merkl, sitni lopov s najboljim mišljenjem o svojoj muškosti, Vanja Matujec kao Merklova družica Erna, te Boris Miholjević kao besramni starac iz boljeg društva, Erner Speer. Miholjević bi bio jedini koji bi mogao izazvati iskru smijeha, kada se u pogrebnom ozračju ove umrtvljene predstave gledatelj ne bi preplašio vlastitoga osamljenoga glasa. Nije nimalo čudno što je već prva repriza privukla vrlo malo publike.

Marija Grgičević