Kajzerica

Od kojekakvih razvikanih parfema zna me zaboljeti glava, ali ima jedan koji mi nikada neće nauditi. To je miris svježega kruha i peciva. Kajzerica — okruglo pecivo od bijeloga brašna — već je svojim imenom adoptirala okrunjenu glavu, kajzera, njem. Kaiser = car. Je li ta carska žemlja (Kaisersemmel) bila caru (kojem?) omiljeno jelo? Uz svekolike dvorske kulinarske delicije — teško. No nešto je ipak povezuje s carem (bilo kojim). Ime je dobila po četvrtastom zareznom ukrasu u obliku križa na vrhu koji podsjeća na carsku krunu. Sigurno je da carevi nisu živjeli ni na kajzeršmarnu (carskim mrvicama, kojima su također udijelili nešto od svoga carskog dostojanstva), no uvijek je bilo i bit će onih kojima je carska gozba bio i taj bogečki drobljenac (od jaja, brašna, mlijeka i šećera). Carski se najesti znači najesti se obilno, do sitosti.

Kajzerflajš(carsko meso, mesnata slanina, trbušina) pružao je već solidniju podlogu za kuharsku akrobatiku od šmarna (koji pren. znači i trice, nešto bezvrijedno), sve dok ljudi nisu otkrili da su često masniji iznutra (oku nevidljivo) nego izvana (oku vidljivo).

Car i sultan

Osim na jela, carevi su utjecali i na modu, pa je tako u drugoj polovici 19. st. austrijski car i hrvatsko-ugarski kralj Franjo Josip I. inaugurirao (osim sebe) i kajzerbart, na osobit način njegovanu bradu sa zaliscima po strani, što su slijedili mnogi njegovi podanici diljem K. und K. monarhije. No oni koji nisu toliko vremena stigli provoditi pred špiglom (zrcalom), mahom boemski svijet, priklonili su se minimalističkoj verziji, šnurbartu (njem. Schnur — uzica, vrpca, + Bart — brada), samo brkovima. Kad je već riječ o austrijskom caru, on se — u opreci prema svakom drugom caru — u Hrvatskoj zvao i cesar, a prema turskom sultanu ćesar. Zgodna distinkcija. Inače, opća imenica car (kao i njem. Kaiser) vuče korijen od Gaja Julija Cezara: lat. Caesar, got. kaisar, prasl. *cisar, *csar, slov. cesar, rus. car. Riječ je označavala rimskoga vladara, a potom najvišega vladara uopće. Kad se već vrtim oko Julija Cezara, njega je još Plinije etimološki upropastio, objašnjavajući ime Caesar kao izvedenicu od lat. caedere — rezati, jer je navodno upravo Gaj Julije bio prvo dijete s tim imenom zato što je bio izrezan iz majčina tijela. No koliko god objašnjenje bilo pogrešno, carski rez ili kajzeršnit (lat. sectio caesarea) i danas je ginekološki naziv za operaciju kojom se dijete i posteljica vade iz majčina tijela kroz rez trbušne stijenke i maternice. Puno je bezbolniji jedan drugi šnit, onaj krojački, koji se vadi iz modnoga žurnala, no on je, dakako, samo šnit, lišen carskih atributa.

Divlja trava

Imajući sve te kajzerlih kerefeke (već objašnjene u jednoj kolumni) na umu, po čemu se onda dio Zagreba »preko Save« — onaj gdje je hipodrom i gdje je 11. rujna 1994. papa Ivan Pavao II. prvi put predvodio euharistijsko slavlje u Hrvatskoj, a gdje su danas od toga posjeta ostali tek razvaljeni šalteri i štekeri za ozvučenje papinske svečane tribine — zove Kajzerica? Valja prošetati i tom savskom obalom, koja se do 1919. zvala samo Nasip, a ne samo onom sjevernom, promenadnom, da nam odgovor podari sama zemlja. Prešavši pješački stari Savski most (svi su mostovi na Savi savski, ali se samo jedan i zove Savski), mnogi i ne znaju da su zapravo došli do jedne stare granice, na koju podsjeća samo omanja piramida s francuskim tekstom. Dotle su se, naime, prostirale Ilirske provincije, nakon što je 1809. Austrija morala ustupiti Napoleonu dio hrvatskih i slovenskih zemalja. Teren uz Savu nizak je, često blatan, pun podzemnih voda, na njemu se ne uzgaja nikakva poljoprivredna kultura, jer tu ne bi ni uspijevala, nego raste šiblje, najčešće rakita — grmolika vrba crvenkaste kore koja se upotrebljava za pletenje košara. Nema na njemu ništa carsko, ne peku se ovdje kajzerice, pa ni današnja njihova malo modificirana zakrivljenija verzija koja se sastoji od režnjeva što podsjećaju na cvijet (mene i na dječju vjetrulju, jednostavnu sajmenu igračku od jedne daščice na koju je priboden šareni presavijeni papir, koji — dok dijete trči — formira imaginarnu šarenu kuglu). Tu jednostavno, osim divlje, nenjegovane trave, nema ničega. I baš zato što tu ne bi raslo ništa vrijedno, teren je bio idealan za cara. Kao carsko vježbalište ili egzercirplac (lat. exercere — vježbati; egzercir — vježbanje vojske). Jer, zna se — kuda vojska prođe, trava ne raste. U vrijeme dok se plodna zemlja još cijenila i plaćala suhim zlatom, vodilo se računa o tome da se poljoprivredno vrijedno zemljište ne upropasti vježbanjem vojnika. Stoga se vojska smještala obično na takva mjesta gdje će napraviti što manje gospodarske štete.

Spremni za izlet

Vjerujem da si neću nakopati na glavu vojne, obavještajne i kontraobavještajne službe ako kažem ime jednoga aktualnoga vojnoga lokaliteta u Hrvatskoj (ako ga znam ja kao civilna osoba, zacijelo nije neka vojna tajna). To je Rakitje (između Zagreba i Samobora). Rakita, ta grmolika vrba, savitljiva je, što joj kazuje i ime, ali do njega se bez poznavanja povijesti jezika malo teže dolazi. Korijen *orq- ili *arq- nalazimo i u lat. arcus — luk, upravo zato što on i znači »nešto savinuto«. Metatezom (premetanjem) likvida dobivamo ro-, ra-, pa tako u češ. imamo rokyta, što znači vrba iva, mačkovina, a u stsl. rakyta s istim značenjem. Rakita se dovodi u vezu i s rijekom (prasl. *ork-) i tumači kao nešto što raste uz potok ili rijeku. Pridjev rakytn nije potvrđen u današnjem jeziku, ali jest u toponimima Rakitno, Rakitnica, a rakita se — osim u Rakitju — uvriježila i u Rakitovcu, Rakitovici, Rakitovači te u Rakitovcima.

I? Što nam je činiti sa svim tim znanjima? Stvari jednostavne i svima dostupne: u košaricu od rakite staviti nekoliko kajzerica, pozvati stare prijatelje, otpješačiti na Kajzericu do hipodroma, gledati konje i polako hrdati skromnu — a carsku — popudbinu.