Iznimna grafička kultura

Iznimna grafička kultura

Nije moguće u Handukićevim grafičkim otiscima ne prepoznati podrijetlo iznimne grafičke kulture — teksturno bogate, strukturno razvedene, taktilne u grafičkoj tvari — danas prorijeđene u općoj degradaciji vrednovanja grafičkog multioriginala

U Galeriji Matice hrvatske od 30. rujna izlagao je grafike stvarane tijekom posljednjih godina sarajevski slikar i grafičar Irfan Handukić (r. 1950). Premda bi se moglo reći da nije nepoznat zagrebačkoj likovnoj javnosti (izlagao je s Perčinlićem, Kajinićem i Marićem 1990. u Galeriji Karas) ovom izložbom trebao bi ostati zabilježen i štoviše apostrofiran jer se rijetko pruža pogled na takvu grafičku vrsnoću. Svakako da zagrebačkom prijamu Irfana Handukića nije mogla ići u prilog diskrecija javnog oglašavanja Matičine galerije, iako su njezini kriptoliki prostori ponekad idealni za izlaganje i otkrivanje atrakcija kakve su njegovi grafički listovi.

Sklonost grafičkom izričaju

Rođen u Bihaću, diplomirao je na likovnom odsjeku sarajevske Pedagoške akademije. Studirao je potom na odsjeku za grafičku umjetnost u Rijeci, a poslijediplomski studij grafike završio je na Likovnoj akademiji u Sarajevu, gdje danas predaje na pedagoškom odsjeku. Putanja koja ukazuje na sustavno stjecanje vještine izbor je koji nedvojbeno pokazuje jasnu naklonost usavršavanju grafičkog umijeća. I premda biografija govori o usporednom slikarskom djelovanju i radu na instalacijama, izložba upućuje na gotovo korijensku predilekciju grafičkom izričaju.

Nije moguće u Handukićevim grafičkim otiscima ne prepoznati podrijetlo iznimne grafičke kulture — teksturno bogate, strukturno razvedene, taktilne u grafičkoj tvari — danas prorijeđene u općoj degradaciji vrednovanja grafičkog multioriginala. Nadajmo se, prolaznoj epidemiološkoj slici, koja je posljedicom stvaranja u interaktivnosti likovnih vrsta, pretapanju ili negaciji njihovih razlika, zbrci u razumijevanju ili nerazumijevanju jezika medija. Irfan Handukić grafičkim se listovima u Galeriji Matice hrvatske predstavlja kao zanesen i samosvjestan grafičar. On ne zazire od mettiera (koji danas postaje rijetkošću) i ustrajava na perfekcionizmu koji nije lako dosegnuti. Netko bi dodao da je samo riječ o akademiziranoj suvrstici vrhunske vještine čija duhovna slojevitost ostaje u granicama polja slike ne preispitujući i ne razgrađujući konvencije koje se danas čine presudnim za uvrštavanje u trendovske tijekove. U tom smislu Irfan Handukić je atelijerski umjetnik, solipsist koji istražuje i eksperimentira egzorcistički pročišćavajući u otiscima svoje guste strukture ne odričući im ništa. Duboki tisak — bakropis, mezzotinta, aquatinta, reservage — pojam je alkemijskoga svladavanja polja matrice. Graviranje, rovašenje, zrnjenje ploče postupci su gdje samo vještina, iskustvo, intuicija mogu predvidjeti anticipiranu sliku u otvorenom procesu jetkanja i konačnici otiskivanja. Ipak, u ovoj pohvali vještine treba naglasiti da nije samo riječ o njoj, nego o slojevitoj gradnji, svojevrsnoj idealnoj primjeni, rekli bismo i strastvenoj, likovnog izričaja tehnike u gradnji slike. Oštobridi otisci izrezanih ploča obuzdavaju mrke korozivne teksture, tonalna prelijevanja, kloazoniraju i zadržavaju akcente boja. Intenzitet barokne bujnosti obuzdava se plošnim superponiranjem ili srazom i kontrastom tehnika. Netom rastvoreni predio zatvara se. Netom izrađeno crnilo zasječeno je svjetlom. Kada se razvija organska struktura, ona biva zastrta anorganskom površinom metalne hladnoće. Isto je s poigravanjem obrisa ploča čiji se otisci gotovo otkidaju iz svjetlosne supstancije papira i izmiču mu tvarnošću da bi ista tvarnost postala varljivom u trenutku kada je bjelina, netaknuta jetkanjem i rovašenjem, ugrađena u kompoziciju. Kad pomislimo da smo na bijelome, na marginama ili na kraju toga zgusnuta fantastičnog prostora sučeljavanja suprotnosti izbijaju slijepi otisci kao utisci.

Slojevita grafička tvarnost

Irfan Handukić u svakom otisku stvara tvorbenu dramu u kojoj se međusobno i iz otiska u otisak mijenjaju odnosi između geometrijskoga racija i oniričkog oblika nejasna podrijetla, ali koji nosi jasni naboj emocionalne napetosti. Izvan prikazivačkog i narativnog, izvan simboličkog i metaforičkog, ne bježeći od amblematskog i arhetipskoga, gradi krajolike, ne jedan i ne određeni krajolik, nego fraktalnu i slojevitu arhitekturu odraza i planova u koju se upleću i kaligrafija i gesta, ravnobrida geometrija i krivulja, svjetlo i tama, boja i izjedajuća korozija, kristalična transparencija i gustina.

Neprekidno neiječući četverokut formata papira Handukić režući ploče gradi sliku u debalansiranom ortogonalnom sustavu nemira. Sizifovski osovljava i zgušnjava, seizmografski potreseni i u fragmentima rasuti labirint kiklopskoga pravremena. Gradeći u sučeljavanjima kao arbitrarni element prevladavanja dramatičnog i zasićenog u otiscima se pojavljuje meandar. Handukićeva negacija ili supremacija konvulzivnoga, slojevitog, nepredvidivog i plimnog. Zalog ritmičkog reda i obuzdavanje zasićenog obilja. Pitanje je samo koja će mogućnost prevladati, ona superponirana i kontrolirajuća ili ona ostrašćena i beskonačno fasetirana. Jer i jedna i druga u naravi su intenzivne umjetnikove koncentracije nad doživljajnom ambivalencijom, koja istodobno pruža pogled iznutra i izbliza i objedinjujući pogled rezovima obzorja koji prekrivaju, otkrivaju i fokusiraju.

I, na kraju, moguće je samo pozdraviti izložbu u prostorima Matičine galerije, koja je u svakom pogledu vrstan ovojesenski zagrebački događaj i nadasve signal kreativna pulsiranja grafičke discipline, sve više potisnute u rezervat samotnjačkoga zanesenjaštva.

Margarita Sveštarov Šimat