Između Pariza i Washingtona

Između Pariza i Washingtona

Za istočnoeuropske elite Europska unija je željeni, ali do kraja nepreciziran cilj, a približavanje tom cilju nosi i nova pitanja. Uz ekonomsku nespremnost za brži ulazak u EU, svakako postoji i strah da bi EU mogla uz svoju samostalnost težiti i smanjivanju veza s Amerikom, što Istočna Europa nikako ne može prihvatiti

Veliki poljski proamerički iskorak, kojim je Varšava pokazala da se jasno opredijelila za američku politiku i da se na nju može računati kao na jednu od vodećih zemalja tzv. nove Europe, nije došao neočekivano. Zemlja koja je povijesno stiješnjena između Rusije i Njemačke i koja je tri puta bila dijeljena, a njezin teritorij preseljavan uz stalna smanjivanja, danas u američkoj opciji vidi šansu svoje uspješnosti novog djelovanja koje će dugoročno riješiti pitanje nacionalnog opstanka u postblokovskom i postkomunističkom svijetu. Podržavajući američku politiku i američko vodstvo te nudeći vlastite vojnike za akciju u Iraku, poljske su vlasti pokazale da u novom svjetskom poretku vide jasno mjesto Poljske uz bok Amerike i da je to politika ne nekog trenutnog opredjeljenja, već duboko promišljen potez koji će definirati poljsku politiku.

Gradnja nove Europe

To radikalno stajalište iznenadilo je čak i Zbigniewa Brzezinskog, koji je s druge strane oceana poručio Poljacima da ne žure s proameričkim stajalištem i da traže svoje mjesto, prije svega u Europi. Zbigniewa Brzezinskoga sigurno nitko ne može optužiti za nedostatak proameričkih osjećajač i on je sam napisao da je s jedne strane sretan što se Poljska tako opredijelila, ali da ipak treba voditi računa o realnostima. Rusija i Njemačka su na poljskim granicama a budućnost Poljske je u Europi, gdje upravo s Njemačkom i Francuskom treba graditi novu Europsku uniju, u kojoj će se uz Poljsku naći i ostale istočnoeuropske zemlje. Odnosi s Amerikom itekako su važni, ali geostrategijski položaj Poljske usmjerava je prema Europi koja mora biti njezin prioritet.

Ta poruka, međutim, nije promijenila poljsko razmišljanje niti je utjecala na političke poteze koji su slijedili. Odlučna podrška američkoj politici u Iraku, slanje vlastitih vojnika i dobijanje vlastite zone odgovornosti, bili su logičan rezultat poljskog izjašnjavanja za Washington i davanja prioriteta, ne Europi već Americi.

Rumunjska, Bugarska i Češka, zajedno s baltičkim državama, također su pohitale u pravcu tzv. nove Europe, dajući punu potporu Americi i stavljajući svoje europsko opredjeljenje u drugi plan. Ako se traže razlozi takvog ponašanja, u vrijeme kada se činilo da je upravo zemljama koje su ušle u NATO i koje sada ulaze u Europsku uniju životno pitanje Europa i razvoj na europskim temeljima, vidi se da je snažna potpora Americi došla kao izraz šireg političko-kulturološkog opredjeljenja njegovanog dugi niz godina.

U svom velikom postkomunističkom nastupu, političke elite iz Istočne Europe — bilo da se radi o izvorno građanskim elitama ili onim transformiranim komunističkim, vidjele su sve međunarodne institucije kao simbole i novog vremena i novog mjesta za svoje zemlje. Ulazak u UN ili Vijeće Europe potvrdio je karakter nove postkomunističke vlasti, pokazao je mjesto tih zemalja u univerzalnom i europskom poretku, ali to su ipak bili simbolički međunarodni instrumenti.

Eliminacija komunističkih demona

Onaj glavni, kojem je svaka zemlja iz reda novih demokracija težila, bio je NATO i zbog toga je i vršen snažan pritisak, u prvom redu prema Washingtonu, da se otvore vrata NATO-a i da se omogući ulazak u taj vojno-politički savez, sada jedini i u povijesti po svojim razmjerima najveći. NATO je viđen kao štit u slučaju nekih opasnosti s Istoka, ali isto tako i kao instrument koji će zadržati američku nazočnost u Europi. Jer, koliko god se Istočnoeuropljani žele uključiti u Europu, odnosi između Pariza i Berlina nisu im toliko atraktivni, kao ni američka nazočnost u Europi. Upravo bi Amerika, po mišljenju Istočnoeuropljana, trebala biti stalan jamac uravnoteženih europskih odnosa i svojom politikom, iskustvom pa i silom trebala bi eliminirati buđenje bilo kakvih komunističkih ili nacionalističkih demona. Taj proamerikanizam, razvijan u godinama hladnog rata i velike podjele na Istok i Zapad, održava se sada u pristupanju novoj Europi koju treba predvoditi Amerika, za koju se očekuje da će imati toliko snage i sposobnosti da potraži kompromis s tzv. starom Europom.

Drugi razlog ovakvog istočnoeuropskog izjašnjavanja svakako je vezan uz iskustva za vrijeme rada u bivšoj Jugoslaviji i nesposobnosti Europe da organizirano djeluje. Tek ulazak Amerikanaca na Balkan doveo je do Daytona, bombardiranja Srbije i pada Miloševićevog režima, što je samo potvrdilo da uz europske podjele, pacifistička raspoloženja i nespremnost da se preuzme odgovornost za učinjeno, Amerika ostaje jedinim akterom koji je u stanju djelovati. Stoga su političke elite u istočnoeuropskim prijestolnicama prihvatile američku politiku kao vodeću, izjašnjavajući se američkim saveznicima koji ujedno pamte američku podršku i pomoć u borbi za realizaciju ljudskih prava još od vremena Carterove administracije.

Dok jedan dio elita u Istočnoj Europi tvrdi kako je sadašnja francuska politika izraz pokušaja da se barem dijelom vrate nekadašnje političke pozicije, drugi dio se prisjeća De Gaulleovih riječi, kako su zbivanja u Čehoslovačkoj 1968. godine obiteljska stvar, te da Zapad ne treba ništa poduzimati. Zbog toga upravo Amerika kao simbol slobode i demokracije, koja je služila kao inspiracija svih godina hladnog rata, treba biti novi lider, a Istočna Europa ima sada priliku pokazati svoje opredjeljenje.

Zajedništvo gubitnika

Ipak ne treba zanemariti niti antiamerička stajališta, koja su posebno narasla i u Istočnoj Europi nakon Iraka. Uz političku podršku Americi, ipak većina građana nije sretna što njihovi vlastiti vojnici odlaze u daleki Irak, gdje se može i poginuti. To je ujedno prilika da se oko antiamerikanizma okupe najrazličitije snage: od krajnje ljevice do krajnje desnice, koje u Americi vide najveće zlo, opasnost svjetskom miru, vodeću snagu globalizacije, najvećeg eksploatatora i sl. Zapravo svi veliki gubitnici mogu u osudi Amerike naći zajednički nazivnik i pokušaj obrazloženja svog stanja i gubitke svojih pozicija.

Suočene s podjelom na novu i staru Europu, svjesne da je američko vodstvo potrebno, ali i da Europska unija i dalje postoji, Istočna Europa danas više nego itko traži jačanje NATO-a. U snaženju tog instrumenta vidi se prilika da se ta jedina i najsnažnija politička veza između Europe i Sjeverne Amerike ispuni novim sadržajima i da se stvori organizam koji će moći aktivno djelovati uz uključivanje svih svojih članica. To bi trebao biti i najbolji način da se riješi nekoliko problema odjednom, od kojih svaki ima posebno značenje za istočnoeuropske nove članice. Jačanjem NATO-a, pa čak i njegovim daljnjim proširenjem na Jugoistok Europe.

Stvaraju se uvjeti da se odstrani ideja o europskoj sigurnosnoj i obrambenoj politici, što se vidi kao snažan oblik podvajanja između Europe i Amerike i kao nešto što može samo još više udaljiti dio europskih zemalja od NATO-a.

Može se izgraditi jedinstvena politička strategija, koja će biti temelj novog vojnog djelovanja, uz okupljanje svih država članica i uz jasnu naznaku glavnih opasnosti sadašnjeg i budućeg trenutka, te vodeća politička i vojna uloga NATO-a u demokratskom svijetu,

Proširenjem NATO-a i širenjem EU stvorit će se uvjeti da se iste zemlje nađu u obje organizacije, čime bi se trebale smanjiti tenzije i onemogućiti nastajanje nekih parcijalnih europskih rješenja, koja bi bila suprotna američkoj politici.

Proces dvostruke integracije

U snažnoj dilemi treba li NATO postati uglavnom politički ili vojni instrument, Istočna Europa izjašnjava se za obje uloge. One su posebno važne ako se ima na umu njihova želja da se u svakom slučaju zadrži Ameriku u Europi i da se ne dopusti da neki novi strategijski pravac ostavi europski prostor bez američkog političkog vodstva, ali i američkih vojnika. Upravo stoga istočnoeuropske zemlje danas zagovaraju stacioniranje američkih vojnika u vojnim bazama na svom teritoriju, nudeći što bolje uvjete za njihov, svakako, dugoročni razmještaj.

Istočnoeuropske zemlje, odnosno njihova većina, stupile su u proces dvostruke integracije povezujući se s NATO-om i EU-om. Ovoga trenutka one su mnogo više usmjerene prema političkoj vojnoj integraciji, videći u NATO-u snažnu cjelinu koja može djelovati, a ujedno i glavnu vezu s Amerikom. Za istočnoeuropske elite Europska unija je željeni, ali do kraja nepreciziran cilj, a približavanje tom cilju nosi i nova pitanja. Uz ekonomsku nespremnost za brži ulazak u EU, svakako postoji i strah da bi EU mogla uz svoju samostalnost težiti i smanjivanju veza s Amerikom, što Istočna Europa nikako ne može prihvatiti.

Zbog svega toga tražeći integraciju na dva kolosijeka, Istočnoeuropljani zagovaraju i potrebu općeg euroatlantskog zajedništva, što vide kao najbolje jamstvo uspješnosti svog ulaska u dvije integracije.

Radovan Vukadinović