Istražiteljska intuicija

Istražiteljska intuicija

Andrea Camilleri, Il giro della boa, Sellerio ed., Palermo, 2003.

Na štandovima talijanskih knjigoprodavača već se nekoliko godina zaredom ističu očima i rukama ugodne knjige džepnoga formata tamnoljubičaste boje sa sadržaju primjerenim naslovnim sličicama u boji. Čim se pojave na štandovima, knjige su predodređene za tržišni uspjeh: prodaju se poput kruha — u nepunom jednom desetljeću prodano ih je oko pet milijuna, a prevedene su na mnoge jezike, čak i na one najudaljenije! Što mi čekamo!?

Riječ je o sedam romana sicilijanskoga pisca Andrea Camillerija o sicilijanskome policijskom komesaru Salvu Montalbanu u nakladi Sellerija iz Palerma. Montalbano je za čitatelje rođen u svojoj četrdeset četvrtoj godini, dvadeset pet godina poslije svoga knjiškoga oca. Andrea Camilleri svoga je globalno prihvaćena junaka jednako popularno oživio i u tri knjige pripovjedaka pri milanskome nakladniku Mondadoriju, u standardnim formatima.

Pred nama je, još vrući, sedmi roman, Il giro di boa/ Oko bove, koji se, poput svih prethodnih, šepiri pri vrhu liste bestselera u Italiji, pa je tijekom nekoliko mjeseci dosegnuo već i deseto izdanje!

Plivanje uz leš

Da bi se oslobodio noćne more izazvane sve većom zabrinutošću i nezadovoljstvom zbivanjima u talijanskoj svakodnevici prožetoj političkim i društvenim problemima te nevoljama vlastitoga policijskog posla (G8; extracomunitari, tj. čeljad izvan EU; i dr.), obuzet crnim mislima, Montalbano si je priuštio jedno od svojih čestih ranojutarnjih plivanja pred svojom kućom i... sudario se s plutajućim lešom u raspadanju! To samo pojačava njegov osjećaj svekolike izgubljenosti i njegovu uznemirenost. A sve to baš kad je počeo razmišljati o mirovini kako bi se konačno posve predao svojem umjerenom hedonizmu!

Bezimeni je leš očigledno bio prepušten općemu, najvjerojatnije ciljanome zaboravu. I, dakako, Montalbano ne može odoljeti izazovu. Njegov će ga logični instinkt, nekako nepogrešiv u procjenama vremenskih i prostornih odnosa povesti i prema odgonetki drugoga zagonetnog slučaja. Ta je dva događaja u početku bilo teško povezati, no pokazalo se da su dio istih zlih radnji onih koji se bogate na nevoljnim prekomorskim imigrantima, osobito morbidno na djeci (droga, pedofilija, trgovina organima...).

Dječje ruke

Montalbano je jako osjetljiv kad su u pitanju djeca (u jednom od prethodnih romana bio je čak blizu toga da usvoji nevoljnoga izbjeglog dječaka); osobito teško podnosi okrutnosti prema malenima. U ovoj je uzbudljivoj priči konkretno riječ o nasilno prokrijumčarenu šestogodišnjaku koji se po iskrcaju prekomorskih imigranata oteo iz ruku, pokazat će se, lažne majke te se skrio u lučkoj bankini iz koje ga je emotivni Montalbano, na nesreću, vratio toj ženi. Taj će slučaj komesara osupnuti: »Momčić je stajao uzdignutih ruku, u znak predaje, očiju raskolačenih od strave, no trudio se da ne zaplače, da ne pokaže slabost. Ali iz kojeg je paklenoga kuta dolazio — upita se potreseni Montalbano — kad je već u svojoj dobi naučio tu strašnu gestu uzdignutih ruku koju očigledno nije vidio ni u kinu ni na televiziji?«. Montalbanu je to za tren, poput bolna bljeska, oživilo davnu crno-bijelu fotografiju: »...koja je pokazivala momčića Židova ili Poljaka, s rukama uvis, točno iste raskolačene oči, točno isti trud da ne zaplače, dok je neki vojnik u nj uperio pušku.«

Osjetljivi će i promućurni komesar oba slučaja dovesti u vezu te će stvar, kao i obično, razriješiti uglavnom samostalnom akcijom (obišavši bovu), u kojoj je ovaj put, međutim, ostao teško ranjen. Ipak je teško povjerovati u to da će ga Camilleri umiroviti. To bi posve sigurno rastužilo mnogobrojne sad već i dobro organizirane obožavatelje uistinu simpatična policajca, čiji je izvrsni televizijski interpret Luca Zingaretti za to nagrađen visokim talijanskim državnim odličjem.

Otpor ravnodušnosti

Slučajevi kojima se popularni policijski komesar bavi nisu, što bi se reklo, pompozni; suočava se on s najraznovrsnijim često i bizarnim kriminalcima u naoko rutinskim predstavama, a sve u što krene kao da se razrješava samo od sebe, više zahvaljujući njegovoj ljudskoj osjetljivosti negoli nedvojbenoj istražiteljskoj intuiciji. Razvidno je da je riječ o izvornom liku bez nadljudskih atributa. Ironični, često rezignirani policijski će komesar gotovo inercijom upadati u slučajeve te svojim postupcima neće težiti da promijeni svijet, nego će nekako iskonski pridonositi istini. To svakako nije malo u ovom današnjem izneređenom i uznemirenom svijetu!

Sočnim, jedrim, gipkim i duhovitim sicilijansko-talijanskim jezikom i dinamičnim filmskim načinom pripovijedanja Andrea Camilleri osvaja i zabavlja čitatelje te kompenzira njihovu neurotičnu egzistencijalnu zabrinutost nad svakodnevnim zbiljskim događanjima iz kojih pisac crpe sadržaje svojih popularnih priča.

Budući da sve nas sve češće obuzimaju crne misli (pinseri nivuri), navlastito, kao i Montalbana, pred televizijskim zaslonima, ovakva literatura na nas može i terapeutski djelovati; svakako ne tako da da nas navede da zabijemo glavu u za reumu blagotvorni pijesak, nego tako da nas pokrene na otpor ravnodušnosti spram društvenih izopačenosti koje se legu ponajviše u gnijezdima okrutnih ptica grabljivica.

Juraj Gracin