Etika kao ideologija?

Etika kao ideologija?

Alain Badiou, Ethics: An Essay on the Understanding of Evil, Verso, London, 2002.

U suvremenoj francuskoj filozofiji posljednjih desetak godina jedno je ime postalo nezaobilazno. Riječ je o Alainu Badiou, profesoru filozofije na Ecole Normale Supérieure i Collége International de Philosophie u Parizu. Dugo godina Badiou je bio angažirani maoist, pripadnik pokreta ’68. poput gotovo svih relevantnih mislioca poststrukturalizma. I danas se mnogi njegovi politički stavovi mogu razumjeti jedino kao ortodoksna obrana utopijskoga karaktera socijalizma, pri čemu figure Maoa i Castra, uz kritički razračun s iskustvima totalitarne politike real-socijalizma u 20. st., služe kao simboličke točke strategije otpora američkomu imperijalizmu. Badiou je uz filozofsku djelatnost poznat i kao svestrani prozni i dramski pisac. Njegova su glavna filozofska djela Teorija subjekta, Bitak i događaj, Manifest za filozofiju. Posljednji je filozofski traktat objavljen i u hrvatskome prijevodu u izdanju nakladničke kuće Jesenski i Turk.

Obnovljena ljevica

Uz Jacquesa Derridu, vodećega mislioca postmoderne i dekonstrukcije, Badiou je pravi predstavnik obnove lijeve, marksističke pozicije, podjednako kritički usmjerene protiv neoliberalne ideologije kraja povijesti kao i protiv svih teoretskih opravdanja opstojećega poretka kasnoga kapitalizma u doba globalizacije. O njegovim spisima vrlo zahtjevna diskursa prožeta spojem Heideggera, Lacana, Marxa i Lenjina postoji većniz tumačenja, mnoštvo sljedbenika u Velikoj Britaniji i Americi, koji pripadaju krugu etabliranih intelektualaca tzv. lijeve kritičke orijentacije. Uz Žižeka, Laclaua, Balibara, Hardta i Negrija, mišljenje Badioua nedvojbeno je intrigantan, radikalnokritički razračun s temeljnim dogmama liberalno-demokratskoga svijeta, koje u masovnoj razumskoj svijesti vrijede kao civilizacijska postignuća Zapada. Politizacija Lacana u Žižekovoj verziji, primjerice, nikad ne bi imala toliko odjeka da otvoreno ne izazivlje na provokaciju time što dovodi u pitanje nužnost multikulturalizma kao logike kasnoga kapitalizma. Svi su teoretičari te postmarksističke i istodobno obnoviteljske marksističke tradicije na stanovit način zagovornici kritike ideologije. Na tragovima mišljenja Louisa Althussera o ideološkim aparatima države u postmodernome svijetu i Badiou se na posve originalan način razračunava s nečim gotovo posvećenim, nedodirljivim — etikom. Kako to etika uopće može biti sredstvom opravdanja zla u suvremenome svijetu? Zar je moguće da su multikulturalizam, borba za ljudska prava, mišljenje Drugoga i razlike (queer-culture, nesvodivost rodne orijentacije, svi oblici zaštite spolnih i rasnih manjina) tek puka ideologija opravdanja zla u vrlom globaliziranome svijetu kasnoga kapitalizma?

Procedura istine

Osnovne postavke Badiouve filozofijske pozicije svode se na izvođenje ontologije istine. Istina je inovacija en acte, jedinstvena u svojem prostoru i prigodi, no univerzalna u zahtjevu i važenju. Procedura istine pojavljuje se tek s događajem (evenément) kao prekidom sa zatečenim stanjem. Događaj, subjekt i istina povezani su u jedinstven proces potvrđivanja. Istina je uvijek istina nečega, obvezujuća spram načela, osoba ili ideala. Njegov je poznati primjer koncepcija apostolske subjektivnosti sv. Pavla. Kršćanska koncepcija preobraćenja, otpočinjanja iznova, ali s novim načinom bitka, počiva u događaju vjere u Kristovo uskrsnuće. Svi oblici ljudskoga otkrivanja istine u događaju prekida s aktualnim stanjem, uvjet mogućnosti revolucije nalazi se u događaju vjere u slobodu novoga početka. Postoje četiri područja istine sukladno kojima se razotkrivaju četiri uvjeta filozofije ili generičkih procedura: ljubav, umjetnost, znanost i politika.

Badiou podvrgava etiku kritici i proglašenju ideologijom obrane zla u svijetu kakav jest zato što u ime univerzalnosti ovjekovječuje nešto povijesno nastalo kao vječno, prirodno i nužno. Liberalni humanizam globalnoga kapitalizma, njegovu humanitarnu ideologiju zaštite ljudskih prava, u ime čega se pokreću ratne operacije, primjerice Amerike u Iraku, Badiou drži ideologijom zato što ne izvodi pojam dobroga iz njega samoga (kapitalizam i demokracija po-sebi), nego iz pretpostavljenoga zla u svijetu (totalitarizam, nasilje, ugrožavanje ljudskoga dostojanstva).

Njegova kritika Kantova kategoričkoga imperativa, Lévinasove koncepcije otvorenosti Drugoga i, napokon, radikalna kritika ideologije »kulturalnih razlika« (Derrida i dekonstrukcija), polazi od stajališta da obrana posebnosti potkopava univerzalnost Zakona i istine time što učvršćuje opstojeći poredak ne-istine. Kad Zapad u tzv. postkolonijalnoj kritici sebe izvrgava samokritici zbog kolonijalizma i rasizma, onda se takva vrsta kritike zaustavlja na površini. Ona je etička ideologija jer ne može radikalno dopustiti promjenu istine o sebi promjenom karaktera globalnoga svjetskoga poretka izrabljivanja Drugoga suptilnim metodama kulturalnih razlika.

Ispunjenje temeljnih načela

Etika istine nasuprot apriornoj etici Kanta kaže da nema etike uopće. Ne opstoje opća načela ljudskih prava kao ni prirodno pravo čovjeka, jer je priroda sama povijesna i društvena konstrukcija. Univerzalno ljudsko biće uvijek je ukorijenjeno u posebne istine i konfiguracije događaja. Badiou se u svojoj Etici suprotstavlja Habermasu, Rortyju, kulturalnim studijima u Americi jednostavnom tvrdnjom da je sva obrana humanizma ljudskih prava u rodnome/spolnome, rasnome i bilo kojem obliku podčinjenosti ništa drugo negoli ispunjenje temeljnih načela samoga svijeta liberalnoga humanizma.

Nasuprot politici razlika njegova je koncepcija povratak Istome, univerzalnome kao pripremni korak za revolucionarni prekid s opstojećim poretkom. Zato multikulturalizam samo cementira slabosti demokratske procedure istine. Tolerirati Drugoga, prosvijećeno se odnositi spram ponižavanja osobe kao rasno ili spolno različite nisu radikalne stvari. To su tek nužne humanističke priče, koje u bitnom ne dovode u pitanje »zlo« samoga poretka svijeta. Događaj prekida ovdje nije bjelodan. Odbacujući apstraktnost moralnoga zakona, Badiou ne postaje amoralan u obnovi anti-humanizma Althussera, Lacana i Foucaulta. On samo pokazuje da se na izazove amoralnosti globalnoga kapitalizma i njegovu etičku ideologiju na kojoj počiva, primjerice, i Bushov rat protiv terorizma ne može odgovoriti onime što sam poredak dopušta kao nebitno, bio on konzervativan ili čak rigidno desničarski. Multikulturalizam, Drugi, kulturalne razlike dio su obuhvatne etičke ideologije. Povratak ontologiji istine i djelovanju s onu stranu manjkavih etičkih polazišta zahtijeva stoga novo revolucionarno djelovanje, zbiljsku kritiku terora globalnoga kapitalizma.

Zablude slijepe vjere

Badiou u svojoj politizaciji etike i povratku Marxu i Lenjinu sredstvima poststrukturalističke kritike zapravo znači onu vrstu provokacije političkih strategija teorije danas koja uglavnom završava akademskim radikalizmom bez alternative. Indikativno je da filozof ontologije istine u razgovoru s Peterom Hallwardom na kraju knjige ne osjeća potrebu radikalnoga teorijskoga i moralnoga razračuna s vlastitim maoističkom i, dakako, zabludama slijepe vjere u mistiku kubanske revolucije. Namjesto priznanja da bez ideologije ljudskih prava Kuba nije moguća kao uopće civilizirana država, da bez kritike Castrova totalitarizma nema nikakva govora o koraku s onu stranu liberalnoga humanizma, Badiou uza svu neprijeporno raskošnu retoriku novoga filozofijskoga pristupa ostaje zatočen vlastitim ideološkim dogmama.

Problem je s kritikom ideologije i povratkom Marxu i Lenjinu, što je danas već postalo modom, o čemu svjedoči veliki simpozij sa Žižekom, Badiouom i Laclauom u Londonu naslovljen Re-Thinking Marxism ujesen ove godine, upravo u samom marksističkome i post-marksističkome pojmu ideologije kao istinite svijesti lažnoga ili otuđenoga bitka. Ako je globalni kapitalizam samo zlo i ništa više, etika tek humanitarna ideologija, odakle dolazi mogućnost radikalne kritike takvog svijeta? Iz utopijske sfere budućnosti. Zato sve ono što je izvan ovog misaonoga kruga zadobiva karakter ideološke zablude i laži. Svi su drugi ideolozi. Samo smo mi, maoisti, novoljevičari, utopisti — na stajalištu povijesne istine. Skandalozno je i stoga neradikalno, unatoč tomu što Badiou izvrsno opisuje sve patetične parole etike Drugoga i multikulturalne dogme, izvoditi priču o istini i događaju opravdanjem, barem simboličkim, Maove kulturne revolucije, tom najgorom totalitarnom perverzijom koja je nadmašena jedino polpotovskim poljima smrti.

Alternativa etičkoj ideologiji nipošto se ne može pronaći u lažnim idolima antiimperijalističke borbe na Zapadu od ’68. do danas, pa makar i Mao i Che zaslugom Warhola i modne kulturne industrije još uvijek krase junačka prsa mističnih buntovnika protiv svjetskoga zla.

Žarko Paić