(Dva) reda mora biti

Kad dođem nekome u goste, ja najprije pogledam njegove knjige. Ne provjeravam na kojim su jezicima i koje su struke, niti me zanima jesu li jeftine ili skupe, mudre ili glupe, nego me zanima samo jedno: jesu li na polici složene u jednom redu ili u dva reda.

Ako su u jednom redu, ja se držim ozbiljno, s mnogo respekta, čak i oprezno, jer se zapravo divim svome domaćinu, ali znam da s njim imam malo što zajedničko. Ako su pak knjige u dva reda, ja se opustim, razlabavim kravatu, više jedem, možda počnem i valjati glupe viceve. Jer, tada se osjećam kao kod kuće i znam da mi je čovjek kojem sam došao u posjet nesumnjivo srodna duša. Jer, i ja slažem knjige u dva reda.

Dakako, svjestan sam i tada da je način slaganja knjiga zapravo tehničko pitanje: živimo u malim stanovima, knjiga je mnogo, pa se zato i ne može drugačije. Pa, nije li onda pomalo šašavo izvoditi iz te stvari dalekosežne zaključke, te mjeriti ljude po načinu kako slažu knjige, i čak po tome birati prijatelje? Možda i jest, ali ja ne mogu sebi pomoći: nikako me ne napušta dojam da onaj tko slaže knjige u dva reda — svojom voljom ili iz nužde — živi posve drugačije nego onaj tko ih slaže jednostruko.

Jer, samo onaj tko je to na vlastitoj koži iskusio, znade što znači i što se događa kad je knjiga smještena u drugom, nevidljivom redu; samo takav nesretnik razumije da je ta knjiga neizmjerno dalje nego što se na prvi pogled čini, da je daleko kao da je drugom gradu, ili čak i na drugom kontinentu.

Očito je i zašto: zato što je nevidljiva. Njezin se pravi položaj ne zna, pa je treba tražiti. A to pretraživanje opet nije nimalo lako: valja skidati po nekoliko svezaka, viriti u tamu iza njih, s mukom čitati naslove na hrptu, više puta se prevariti, pa uzeti pogrešnu knjigu i vratiti je natrag, a onda natavljati potragu. Treba u toj potrazi otkrivati i knjige za koje smo već odavno zaboravili da ih imamo, pa ih vaditi, listati i čuditi se, stavljati ih nastranu s namjerom da ih malo razgledamo, i tako remetiti red na polici. Treba, ukratko, da bi se našla knjiga u drugom redu, uložiti silan napor i izgubiti mnogo vremena, izložiti se mnogobrojnim novim knjižnim senzacijama, pa zato koji put i zaboraviti zašto smo zapravo onu prvu knjigu tražili i što smo s njom htjeli. Treba, uostalom, pristati i na mogućnost da tu knjigu nikako i ne nađemo, premda znamo da je imamo, i onda se žderati zbog svoje zaboravnosti ili zbog svoje stambene situacije.

A to onda djeluje na naš život dublje i dalekosežnije nego što čovjek može pri površnom pogledu i zamisliti. To može utjecati na našu profesiju, na naš socijalni i materijalni položaj, a i na naše samopoštovanje i radni elan.

Jer, nije se jednom dogodilo da čovjek želi o nečemu pisati (sudjelovati na simpoziju, uključiti se u okrugli stol), ali onda od toga mora odustati jer ne može naći knjigu koja mu je za to potrebna: ta knjiga je u drugom redu, trebalo bi je dugo iskati, a rokovi su kratki. Ili, ako mu je do toga simpozija jako stalo, čovjek kupi novi primjerak (ako je nabavljiv), a onda istoga dana nađe onaj prije traženi svezak i tako sebi pokvari raspoloženje.

Isto tako, nije se jednom dogodilo da čovjek ne može naći knjigu iz drugoga reda, ali zna da ju je nekada čitao i čini mu se da sasvim dobro pamti ono što u njoj stoji, pa zato po sjećanju nešto navede ili prepriča, a onda se poslije pokaže da je krivo zapamtio i da u knjizi piše nešto sasvim drugo. Ili tada knjigu od nekoga posudi, pa mu se dogodi da i ona završi u drugom redu, te da je više ne može naći i vratiti.

Napokon, nije se samo jednom dogodilo da čovjek — upravo zato što ne može iskopati knjigu iz drugoga reda — propusti citirati kolegu koji je o istoj temi prije njega pisao, pa da se taj kolega zato na njega naljuti, uskrati mu pozdrav i da tako postanu pravi pravcati neprijatelji koji će jedan drugome podmetati gdje samo stignu. Ili mu se dogodi nešto još gore, da kolegu citira navodeći krivi bibliografski podatak, pa da se to shvati kao podvala.

Ne kažem da se sve to događalo baš meni, ali događale su mi se svakakve neprilike zbog činjenice da su mi knjige složene u dva reda. Često sam se sâm na sebe ljutio i obećavao sebi da ću kako god bilo postići da mi knjige budu složene jednostruko: da ću naručiti nove police, da ću manje potrebne knjige darovati, da ću reducirati duplikate. I, ponešto bih doista i učinio, ali bi knjige — budući da stalno pristižu nove — s vremenom opet zauzele svoju dvorednu formaciju, i tako bi sve opet počelo ispočetka.

Ukratko, mislim da me je način na koji slažem knjige u dobroj mjeri formirao kao čovjeka. I, mislim da formira i druge ljude, pa se zato i osjećam bliskim onima koji slažu knjige dvoredno kao i ja. Zbog supatništva, ali i zbog sreće. Mislim da su oni u neku ruku i sretnici, kao što sam to i ja sâm. Jer, slaganje knjiga u dva reda ima i svoje dobre strane.

Ne znam to objasniti, ali činjenica je: s njima se ondje, u drugom redu, događa nešto slično onome što se događa s fosilima životinja, koji se pod zemljom polako pretvaraju u naftu: mijenjaju svoje obličje, postaju nešto drugo, a to drugo znade često biti vrlo korisno i poticajno. Jer, kad jednom izrone na svjetlo dana — a mogu dotle proći i godine — te knjige svagda donesu nekakvo iznenađenje: pokaže se da su to rijetki primjerci na koje smo zaboravili, otkrije se u njima nekakva posveta koju smo smetnuli s uma, iskrsne iz njih neko staro pismo ili bilješka koja nas zainteresira i privuče. A sve to zato što ondje, u polumraku drugoga reda, teče neki tajanstveni proces.

Zato i ja odnedavno, kad mi padne na um kakva literarna zamisao, bilješku o njoj stavim u neku od knjiga u drugom redu. Puštam da ondje leži i čeka svoj trenutak. I, grije me nada da će ta moja skromna idejica ondje, otraga, mutirati u nešto sjajno i nezaboravno.